Goli otok, otočić koji se našao na pola puta između Raba, odnosno Lopara na njegovu sjeveru, i kopna, zbog bure s Velebita nikada nije bio pogodan za naseljavanje i život, ali danas bi se sigurno reklamirao kao „neotkriveni raj“ i „dragulj podno Velebita s najbistrijim morem koje morate doživjeti“, da mu povijest nije odredila drugačiju, puno mračniju sudbinu. Njegovih nekoliko kilometara kvadratnih obilježeno je strahotama koje ni bura koja ovdje puše šampionskom jačinom ne može saprati.
Otok, koji je u sunčane dane doista blještav poput dragulja, punih četrdeset godina bio je najstroži zatvor, a prvih šest godina bio je to zatvor visoke sigurnosti za političke zatvorenike - logor, gulag po staljinističkom receptu, mjesto gdje se pod parolom „političkoga preodgoja“ u ime režima vršilo ubijanje, ponižavanje i vrijeđanje svega ljudskog. Negostoljubiv po samoj svojoj prirodi, Goli će zauvijek ostati zapamćen kao mjesto režimske represije i najvećega zla.
Ili možda neće. Jer danas, ako doplovite na Goli kakvim turističkim brodićem iz okolnih mjesta, naći ćete tek dvije ili tri neodržavane table koje kratko konstatiraju da ovdje jest bio neki zatvor i daju tlocrt kaznioničkog kompleksa. A ono sve što bi trebalo biti - muzej, galerija poraza ljudskosti, interaktivan i interdisciplinarni centar kolektivnog sjećanja s jasnom porukom "ne ponovilo se" deklamiranom kroz bežične slušalice na šest jezika između kojih birate pritiskom na gumb, sa simboličnom krvavom mrljom da se vidi i s magistrale i s neba – nije. I danas propada, pokradeno, počupano, devastirano i od svih zaboravljeno.
Sablasni napušteni grad, sa svojim ulicama i javnom rasvjetom, sa zgradama, spavaonicama, igralištima i terasama, s vodospremama, ovdje, usred ničega, s tvorničkim pogonima i kamenolomima, otok koji nitko nikada nije volio i koji nitko nikada nije nazvao svojim.
Otok osuđen na zatvor
Sav kamen, bez izvora pitke vode, neugodne klime s vrućim ljetima i nezaštićen od poslovične podvelebitske bure, Goli otok sa svojim rijetkim suhim travnjacima odgovara tek stadima ovaca koje su Loparani ovdje oduvijek držali.
Siromašan vegetacijom, blještavo bijel, s nevisokim ali oštrim kamenim obroncima i nepristupačnom obalom, na sjevernoj i istočnoj strani otoka s nizovima klisura visokim i 200 metara, kojom odbija posjetitelje, Goli otok izgleda kao da se jedan stjenoviti komadić Velebita odlomio i sad pluta po dubokoplavom moru Kanala. Pitomiji je tek dio jugozapadne obale koji je djelomično zaštićen pa je ovdje nastao prirodni pristup otoku, a kasnije, kad je građen logor, tu je izgrađeno i pristanište.
Zbog reljefno-klimatskih uvjeta, i prije zatvora, ovog najzloglasnijeg, političkog, na Golom je bio – zatvor. Austro-Ugarska je u Prvom svjetskom ratu izabrala ovaj otok za zarobljenički logor, prije svega zbog nemogućnosti bijega, a bio je raspušten po završetku rata.
Drugi je put na Golom otoku oformljen zatvor i koncentracijski logor 1949. godine. Osnovan je po nalogu KPJ nakon sukoba Staljina i Tita i nakon rezolucije Informbiroa za jugoslavenske političke zatvorenike, a kasnije su tamo završavali i drugi politički zatvorenici, bez suđenja. Iako se točan broj ne zna, procjenjuje se da je kroz logor prošlo više od 17 tisuća, a možda i više od 30 tisuća zatvorenika. Goli je postao „običan“ zatvor za kriminalce 1956., kasnije je pretvoren u kazneno–popravni dom za maloljetnike, a ukinut je 1988.
Monstruozni logor
"Preodgoj" u političkom zatvoru značio je niz ne samo brutalnih metoda fizičkoga mučenja i prisilni rad, nego i dokidanje svakoga ljudskog dostojanstva. Upravljačka struktura političkoga logora bila je perfidna i specifična. Udba gotovo nikada nije bila prisutna u logoru, ali je ustrojila sustav logorske samouprave gdje su privilegirani logoraši upravljali ostalim kažnjenicima. Interna logoraška hijerarhija kao alat "političkog preodgoja" rodila je možda najmonstruoznije ideje druge polovice prošloga stoljeća.
Od samog dolaska na Goli novima je nedvosmisleno bilo pokazano gdje su stigli. U Pristaništu su stariji logoraši napravili špalir kroz koji su novi prolazili, a ovi bih ih tukli. Kroz špalir su morali su ići posve goli, ponekad i kroz više od tisuću ljudi. Ako netko nije htio tući, i sam bi morao proći kroz špalir. Mnogi nisu stigli do njegova kraja.
Logoraši su uz nikakvu prehranu, stalnu žeđ i surove vremenske uvjete izgradili kompletnu infrastrukturu na otoku i čitav logorski kompleks. "Kamen na kamen i opet samo kamen", mantra ispisana negdje na sredini otoka, iako iz kasnijeg razdoblja, dobar je titl uz većinu golootočkih vizura. Industrijske pogone na Golom također su izgradili logoraši. I nekoliko borovih šumaraka na otoku rezultat su logoraškog pošumljavanja – nakon što su iskopali jame u kamenu, svojim su tijelima štitili mlade sadnice od sunca.
Kao običan zatvor, iako do danas pojam za najteži, Goli je zapravo bio dobro uređeno mjesto. Svi kažnjenici radili su osmosatno radno vrijeme, a radno mjesto bilo im je određeno prema težini prijestupa. U drvnom pogonu izrađivao se kvalitetan rezbaren namještaj za izvoz. U kamenom su se pogonu, između ostalog, proizvodile terazzo pločice, a i danas se još znaju sresti. Bio je tu i metalni pogon, remontno brodogradilište, a kamen se vadio iz više otočnih kamenoloma i obrađivao za razne namjene.
Zatvorenici su imali, osim onih u samicama i "problematičnih" s Odjela 102 – "zatvora u zatvoru" kojima je kretanje bilo ograničeno - i vrijeme za druženje, posjete i sport.
Pobjeći s Golog otoka bilo je gotovo nemoguće. Uz stalna prebrojavanja, duž otočne obale izgrađeni su bunkeri iz kojih su stražari pucali ako bi tko krenuo prema moru. Za lijepa vremena nitko nije bio lud da pokuša pobjeći jer bi na sasvim golom otoku i mirnom moru bio laka meta. U buru se, dakle prema kopnu, ne može plivati jer se ne može disati, pa ako bi se netko i dokopao mora - u taj su čas na čitavom otoku Rabu bili upozoreni na opasnost i trčali da izvade vesla i motore iz barki.
Dobrovoljni odlazak na Goli
Danas tijekom ljetne turističke sezone mnoge turističke agencije i privatni prijevoznici iz Lopara na Rabu, odakle se na Goli stiže za samo petnaestak minuta ili pola sata, ovisno o motoru, ali i sa susjednih otoka i mjesta na kopnu, Malog Lošinja, Krka, Senja, nude jednodnevne izlete na Goli otok, obično uz posjet Sv. Grguru.
Na Golom otoku samo je jedan restoran, s cijenama i ponudom kakve možete i zamisliti da ima jedini restoran na otoku, a uz njega je suvenirnica. Kompleks se može obići i turističkim vlakićem, a u kinu se, usklađeno s "plovnim redom" brodića, prikazuje film o Golom te - ovisno o sezoni i entuzijazmu pojedinca – bude postavljena i mala izložba.
Klasični izletnički brodovi ili taxiji vas pokupe, iskrcaju i vrate nazad, pa se u ponudi izleta iz Lopara svakako iskače znalački vođena tura Golim otokom u koju je uključen i prijevoz, a nudi je Pato, lokalni vodič koji poznaje svaki pedalj Golog, predan tome da sačuva svaku njegovu priču i povede vas na „umjetničko i moralno putovanje“ ovim, doslovno, užasno lijepim otokom, otkrit će vam sve ono što posjetiteljima s izletničkih brodova često promakne.
Odlučite li se sami istražiti otok, razgledajte Pristanište s gospodarskim zgradama i svom infrastrukturom luke pa se uputite lijevo prema Kamenoj zgradi, prvoj zidanoj građevini na Golom otoku. Tu je bila uprava logora do izgradnje Hotela, a u vrijeme zatvora postala je Posjetna zgrada. Nastavite prema Kinu, pogledajte film, a onda možete produžiti do jednog od pogona i lijepe uvale ispod njega. Od Pristaništa desno je Hotel u kojem je bilo rukovodstvo zatvora, referenti i uprava, a pored su bile brijačnica i trgovina.
Uz cestu koja vodi u unutrašnjost otoka vidjet ćete pogone, Staru žicu i vodospreme izgrađene za skupljanje kišnice. Kada se počnete spuštati u drugu uvalu dočekat će vas Centar i noviji zatvorski paviljoni, a nastavite li stazom do kraja uvale primijetit ćete gusto poredane bunkere.
Produžite li pak cestom od zatvorskih paviljona prema, doći ćete do ostataka ženskog logora. Za obilazak glavnih zgrada će vam trebati barem sat vremena, a ako gledate film, zastajete da se okupate i odlučite otići i do ženskog zatvora, trebat će vam sigurno i nekoliko sati.
Prođite i cestom koja ide sredinom Golog, otvorit će vam se pogled na susjedne otoke, Velebit i Podvelebitski kanal. Primijetite da Velebit nikad nije izgledao tako veliko i tužno. Javna rasvjeta naravno ne radi i nema se gdje prespavati, pa kada počne padati noć i svi se upute preko mora, Goli postaje malo strašniji, malo goliji i ostaje, kao i uvijek, sam sa svojim ovcama.
Na vrhu litice: Mjesto na Kvarneru s 54 stanovnika, barem dvostruko više mačaka i pogledom od kojega zastaje dah
