Rijetki svjetski putnici su bili u Sjevernoj Koreji, rijetki će je ikada i vidjeti za razliku od našeg sugovornika Marina Šušnjara iz Rijeke, koji je 'najzatvoreniju' zemlju svijeta posjetio već dva puta. Marin je prije četiri godine prvi puta posjetio Daleki istok i zemlju Velikog vođe, kao dio hrvatske taekwon-do ITF reprezentacije s kojom je osvojio ekipno i pojedinačno zlato.

Sportski izazovi su iza njega, ali su ga zato ovog puta oni poslovni opet spojili s misterioznom Sjevernom Korejom. 'Ovog puta sam bio u Koreji zbog volonterskog programa na koji sam se prijavio, a koji je organizirala britanska turistička agencija Juche Travel Agency . Moj zadatak je bio edukacija tamošnjih profesora vezana za turistički menadžment. Održao sam deset predavanja vezanih za poslovanje turističkih agencija i touroperatora, a drago mi je što su svi bili zadovoljni i što će moje obrazovanje pomoći obrazovanju budućih kadrova u Sjevernoj Koreji.' – ispričao je Marin, koji je zahvalio i svojim profesoricama s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Zvjezdani Hendiji i Nevenki Čavlek što su mu prenijele dovoljno znanja da sve prođe 'glatko'.

'Najviše me iznenadila činjenica da svaki stanovnik S. Koreje koji ne živi u Pyongyangu, svaki put kad posjeti glavni grad, prvo mora otići u mauzolej u kojem se nalaze balzamirana tijela Kim Il Sunga i Kim Jong Ila te im odati počast, a tek onda može svojim putem. To je kao da ja svaki put kada dođem iz Rijeke u Zagreb moram prvo do Mirogoja odati počast Franji Tuđmanu' – priča nam Marin o apsurdima, koji su nezamislivi na Zapadu, ali naravno tu priča ne staje...



'Iznenadila me njihova zaluđenost ratom koji je završi prije više od 60 godina i veličanje pobjede. Oni još žive u tom vremenu, u 1953. godini, a teško je koji puta odrediti u što od onoga što govore stavrno vjeruju, a što moraju reći jer ih je strah režima.'

Upravo zbog takve propagande Sjevernokorejanci su u svakom trenutku spremni za rat, zbog čega svaki stanovnik, muškarac ili žena, mora proći barem šest mjeseci vojne obuke.

'Sjeverna Koreja nije u potpunosti zatvorena, ali mislim da su vijesti koje ulaze u zemlju jako dobro filtrirane. Ljudi su upoznati sa situacijom u svijetu, pogotovo o npr. izbjegličkoj krizi u Siriji. Ali s druge strane nemaju pojma tko je Elvis Presley ili Neil Armstrong. Isto tako ne znaju ništa o Facebooku, Twitteru ili drugim društvenim mrežama. Internet imaju, ali on je ograničen samo na neke sjevernokorejske i par kineskih stranica, a može im se pristupiti samo sa sveučilišta ili iz knjižnica. Turisti u hotelima imaju šest televizijskih programa, dva domaća, jedan kineski i tri europska s vijestima, a lokalno stanovništvo može gledati samo dva nacionalna programa.' – prenio je Marin dio svakodnevice, a posebno je htio naglasiti kako su kao domaćini jako gostoljubivi, unatoč svim ograničenjima s kojima se susreću.

'Za strance nema slobode kretanja, to znači da gdje god idete uz vas su barem dva vodiča i striktno se drže plana puta, za improvizaciju nama mjesta.'

Marin priča kako se na ulicama glavnog grada Sjeverne Koreje ne može susresti baš previše stranaca. Drugačija je, naravno, situacija na aerodromu te restoranima i suvenirnicama namijenjenim isključivo turistima, kojih je prema neslužbenim podatcima lani bilo oko 30 tisuća, a ove godine se očekuje značajan rast. Najčešći gosti su Kinezi, Japanci, Britanci, Nijemci, Nizozemci, dok je Amerikancima ulaz zabranjen.

Naš sugovornik je pokušao i saznati kolika je im je prosječna plaća, ali kaže kako je dobio samo osmijeh umjesto odgovora, što je česta tehnika izbjegavanja odgovora. Međutim, uspio je doznati kako su radnici plaćeni prema zaslugama, a dio plaće dobiju u kuponima za hranu ili odjeću.



'Teško je reći jesu li siromašni ili imućni, ali ono što sam ja vidio u Pyongyangu je život kakav se viđa u velikim svjetskim gradovima. Ljudi odlaze na posao, djeca idu u školu, studenti na fakultete. Javni promet, taxi, sve se odvija u nekom normalnom ritmu... Zanimljivo je da nisam vidio niti jednog prosjaka ili beskućnika. Najčešći oblik prijevoza je biciklom, možda i zbog toga ljudi izgledaju dosta zdravo, a i prehrana iim je takva da se bazira na zdravoj i domaćoj hrani. Nema uvoza, sve je proizvedeno u zemlji.'
'S druge strane, kada se izađe iz Pyongyanga može se vidjeti drugo lice zemlje. Puno trošnih koliba, koje su često bez struje, u kojima žive poljoprivrednici. Očit je nedostatak modernih tehnologija za obradu zemlje pa za sve još uvijek koriste pomoć životinja.'


Da je Sjeverna Koreja zemlja kontrasta potvrđuju i to što je jaku puno sredstava uloženo u izgradnju i održavanje 'megalomanskih muzeja' posvećenih ratu: 'Ti muzeji stvarno predstavljaju veliki kič, a Sjevernokorejanci su izrazito ponosni na njih, kao i na spomenike. Uglavnom ponosni su na sve, na cijelu zemlju i smatraju sebe superiornom rasom. Ipak na Fakultetu za turizam na kojem sam predavao nema struje, već sam bateriju za laptop morao puniti prije predavanja, a laptop sam spajao na televiziju koja se napajala pomoću akumulatora.'



Marin smatra kako ljudi žive dobro, kako imaju zadovoljene osnovne životne potrebe. 'Svi rade za dobrobit društva, a ne za osobnu. Kao što sam rekao, zdravo se hrane, nema zagađenja, idu na koncerte, u kazalište, zabavne i vodene parkove, klizališta te se bave različitim sportovima. Primijetio sam i neke promjene u odnosu kada sam prvi puta bio ovdje. Imaju novi aerodrom, mobitele ima puno više ljudi i to uglavnom smartphone, niknule su i nove moderne zgrade te novi hram, a ono što me najviše iznenadilo su prometne gužve, jer je na cestama mnogo više automobila nego prije četiri godine.'

U Sjevernoj Koreji u hotelu možete čekati i do pola sata na toplu vodu, ali unatoč tome Marin opisuje hotel kao solidan, u kojem je imao čak i saunu i bazen. Kaže da su im svi Amerikanci imperijalisti, a Japanci agresori te da ljudima u toj zemlji svaka druga rečenica započinje s 'Naš Voljeni Vođa Kim' ili 'Naša zemlja'. Osim što nemaju baš mlijeka i sira, hrana je odlična, a najviše ga je oduševio posjet Kaesongu, gradu na granici s Južnom Korejom, u kojem je spavao u bungalovima na krevetima od slame.

Iako je pun dojmova, još uvijek nema jasnu sliku o Sjevernoj Koreji, ali ovako bi je najbolje opisao: 'Nisam nikada bio u Tokiju, ali po onome što znam, mislim da bi putovanje iz Pyongyanga u japanski glavni grad bilo najbliže što se može doći putovanju kroz vrijeme.'

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju