Galerija
Iako površinom najmanja hrvatska županija, Međimurje se može pohvaliti bogatom kulturnom baštinom i svakodnevnim oživljavanjem tradicionalnih vrijednosti. Na sam spomen Međimurja prvo će vam napamet pasti marljivi i vrijedni ljudi, koji su svoj život posvetili radu na polju i skladnom suživotu s prirodom. Iako je u prošlosti to stvarno bilo tako, Međimurci su ljudi koji nadasve cijene ljepotu i rad vrijednih ruku. A posebno mjesto kod ručnih radova zauzima svetomarska čipka, čipka iz malog sela Sveta Marija u donjem Međimurju.
Povijest čipke u Međimurju
Iako se svaki europski narod može pohvaliti izradom čipke, rijetki su ti koji se mogu pohvaliti posebnim načinima izrade, karakterističnim za određena područja. Postoji nekoliko načina izrade: iglom, kukicom i batićima. I dok čipku izrađenu kukicom, iglama za pletenje ili samo s jednom iglom nalazimo u svim dijelovima Hrvatske, izrada čipke s batićima karakteristična je za sjeverni dio Lijepe Naše.
Samo porijeklo i povijest vezenja čipke na batiće u Međimurju nepoznata je. Prateći usmene predaje i pokoji zapis, ista se može svrstati u prvu polovicu 19. stoljeća, a za vrijeme koje je prethodilo, nema čvrstih dokaza. Ipak, vjeruje se da je čipkarstvo u Svetoj Mariji i Međimurju znatno starije no što bi postojeći dokazi mogli potvrditi.
Ono što ide u prilog toj tezi je činjenica da dugogodišnji vladari Međimurja, obitelj Zrinski, nikada na svom popisu robe za uvoz nisu navodili čipku. Zbog toga se pretpostavlja da uvoz nije bio potreban jer je čipka već postojala na ovom području.
Početak 19. stoljeća bio je važno razdoblje za svetomarsku čipku. Prvenstveno se koristila za izradu tradicionalnih nošnji, ali dobar dio izrađivao se za tržište izvan Međimurja, posebice Podravinu i Moslavinu.
Sama izrada prvenstveno se odvijala u zimskim mjesecima, kada nije bilo poljoprivrednih poslova, a izrada čipke služila je kao dodatni izvor prihoda obiteljima, ali i kao oprema za udaju mladih djevojaka.
Same čipkarice nisu sudjelovale u prodaji, već su tu ulogu imale žene koje su bile spretnije u ovom segmentu, popularno nazvane špicarice. One su skupljale čipku po selu i odlazile s njom u druge krajeve gdje su je prodavale ili mijenjale za drugu robu. Znalo se događati da su ulogu prodavača čipke imali i medičari, koji su odlazili na sajmove u druge krajeve te su sa sobom nosili i čipku kako bi obogatili svoju ponudu.
Karakteristike svetomarske čipke
Iako je zahtjevna za izradu, čipka iz Svete Marije spada u jednostavnije vrste jer se izrađuje s malim brojem batića. No ono što je čini posebnom i izdvaja od ostalih je činjenica da se svetomarska čipka radi od jedne neprekinute niti. Konac se ne smije spajati, a poželjno je da se kod pletenja ne potrga. Iz tog razloga bilo je vrlo važno točno znati koliko konca će biti potrebno da se izradi pojedini primjerak.
Druga karakteristika svetomarske čipke je to što se ona izrađivala na papirnatom podlošku bez slike. Podložak je bio rupičast, a svaka čipkarica znala je "čitati" ove rupice.
> Božićni običaji: Uz pomoć luka stari Međimurci pretkazivali su kišu
Žene su izrađivale dva oblika; pravokutni i čipku s polukružnim caknama. Dok je polukružni bio za lokalnu upotrebu, koristio se za tradicionalnu nošnju, pravokutni je služio za prodaju u Podravini i Moslavini. Takve pravokutne trake spajale su se jedna s drugom i krasile su podravsku i moslavačku nošnju. Zanimljiva je činjenica da su žene za dvije takve trake mogle dobiti jedan ručnik ili pregaču, a neposredno prije II. svjetskog rata, za takvu čipku se dobilo i do 8 dinara. Vrijeme potrebno za izradu jedne takve trake bilo je oko 60 sati, ovisno o spretnosti čipkarice i njenom iskustvu.
Traka s polukružnim caknama nazivala se špica za poculicu, a poculica je bila ukras za glavu koji se namještao na posebno počešljanu kosu. Sama špica sastojala se od 5 polukružnih cjelina s istovjetnim motivima, a četiri su motiva specifičnog naziva: lastavička, katruža, jagnješce i krogljica.
Za izradu čipke koristili su se drveni batići, najmanje 6 pari, na koje je bio namotan kvalitetan pamučni konac. Batići su se izrađivali ručno od drveta šljive i puno puta bili su različiti izgledom i veličinom. Konac koji se koristio za izradu čipke bio je od čistog pamuka, a vrijedilo je pravilo što je tanji konac, to je finija čipka. Papirnati predložak s rupicama postavljao se na poseban jastuk, balo. Ovaj jastuk žene su ispunjavale pijeskom ili pljevom od heljde.
Svetomarska čipka skoro je pala u zaborav, ali trudom mještana i pojedinaca, uspjelo je se sačuvati od zaborava. Danas na području Svete Marije djeluje Udruga svetomarska čipka, koja čuva tradiciju pletenja čipke i okuplja žene koje ovdje usavršavaju svoju tehniku i tako je čuvaju od zaborava.
Od srpnja 2009. godine svetomarska čipka postala je zaštićeno nematerijalno kulturno dobro, a u prosincu 2010. godine dobila je i oznaku izvornosti.
