Kraj među dvije rijeke, gdje su svoj dom pronašli radišni i vrijedni ljudi, iz godine u godinu trudi se oživjeti običaje koje je vrijeme već davno pregazilo. A koji običaji se vežu uz božićno razdoblje? Ima tu puno toga, a zajedničko svim običajima je to što svoje temelje kriju u ljudskom vjerovanju i suživotu s prirodom.
"Piceki, pajceki, cujzeki, žugice, lilike, telići", ne ovo nije jedna od međimurskih psovki, ovo su nazivi životinja koje je gazdarica kuće izgovarala dok je uoči Badnje večeri bacala suhi grah po kutovima sobe, a sve kako bi dozvala obilje i u sljedećoj godini. No, ovo je samo jedan od običaja koji su zapostavljeni dolaskom modernih vremena. Da su stari Međimurci bili i vrsni prognostičari govori običaj koji se održava na blagdan sv. Lucije. Tog se dana glavica luka rezala na 12 dijelova, od kojih je svaki dio označavao jedan mjesec u godini. Tako narezan luk se posolio te se prema količini ispuštenog soka pretkazivalo koji će mjesec biti kišovit i koliko.
Svinjokolja je u Međimurju nekada bila pravi "društveni" događaj kojem se pristupalo veoma pažljivo. Čim bi se spustile temperature pristupalo se klanju životinja koje su se tijekom cijelog ljeta hranile i tovile, a poseban običaj bio je klanje svinja dan prije Badnjaka, a pečenica (prase ili odojak), pekla se na sam Badnjak za večeru. Kako je za Badnjak bio posni dan, meso se smjelo jesti tek kasno na večer, nikome nije bilo dozvoljeno dirati prase dok se peče, a mast koja je kapljala prilikom pečenja se skupljala i u nju su samo mala djeca smjela umakati kukuruzni kruh. No nisu stariji ukućani ostali zakinuti. Oni su svoju "želju" mogli utažiti mednom rakijom, ali valjalo je paziti da se na polnoćku ne dođe pijan.
Za polnoćku se veže i staro vjerovanje za vještice. Od blagdana sv. Lucije do Badnjaka pojedinci su izrađivali stolčić i bič koji je trebao biti započet i završen točno u tom periodu. Taj stolčić i bič ponijeli bi sa sobom na polnoćku i kada bi došao trenutak "podizanja", stali bi na stolčić i jasno vidjeli tko je od vjernika okrenuo glavu od oltara. Po starom vjerovanju to su bile vještice koje je trebalo ganjati. Zbog toga, trebalo je što prije izaći iz crkve i pucajući bičem rastjerati vještice.
Badnja večer bila je rezervirana za unošenje slame u kuću koja je simbolizirala slamu na kojoj je ležao mali Isus. Unošenju slame prethodilo je postavljanje stola na poseban način. U posebnu posudu sipalo se razno zrnje koje se tijekom godine uzgojilo na gospodarstvu. Takvo zrnje promiješalo se i onda rasipalo rukom u dvije uzdužne dijagonale od ugla do ugla na stolu. Na tako rasipano zrnje polagala se ražena slama vezana u križ, a između slame stavljalo se sijeno. Na tri ugla stola stavljao se bijeli domaći kruh, a na sredinu isprepleteni vjenčić od slame. Na sredinu tog vjenčića stavljao se novčanik s novcem koji je tu stajao slijedeća tri dana. Tako postavljen stol pokrivao se bijelim stolnjakom, a na četvrti, slobodni ugao, stavljala se košarica sa žitaricama, škarama, iglom i svijećom.
Slamu u kuću unosio je najstariji član obitelji prilikom čega je svim ukućanima zaželio zdravlje i sreću uz slijedeće riječi: "Na to mlado leto, zdravi veseli, tusti debeli kak šumski jeleni. Dej vam Bog konjiče, voliče, račiče, puriče, živinice, praščiče. V štali ždrebice, v pojati telice, v kocu prasice, a mej malo žganice. Jare jarine, črne hajdine, žarke pšenice, zlata i srebra. Dušnoga zveličeja, mira Božjega, blagoslova Božjega pak največ. Faljen bodi Jezuš Kristuš".
Nakon molitve ukućani su večerali posnu hranu, a pečenicu koja se pekla tijekom dana, uz hladnetinu, krvavice i kolače poput orehnjače i makovnjače, jelo se tek nakon polnoćke. Nakon večere išlo se na polnoćku, a cijelim putem do i od crkve pjevale su se božićne pjesme. Običaj je nalagao da prvi u kuću nakon polnoćke treba doći muškarac, koji će svim ukućanima čestitati Božić i zaželjeti sreću. Slama koja je unesena u kuću tijekom Badnje večeri obično se rasprostrla ispred ognjišta i na njoj su spavala djeca.
Božićno jutro započinjalo je odlaskom na misu zornicu kako bi se pričestilo, a nakon mise uslijedio je bogati doručak i darivanje djece. Nekada su vremena bila znatno drugačija nego danas. Kako su ljudi živjeli od svog rada na polju, rijetko kada se imalo novaca da bi se djeci kupilo slatkiša ili koja igračka. No Božić je bio iznimka te su djeca na poklon dobivala komad čokolade, ali i orahe, jabuke, naranče ili banane. Možda se danas čini smiješnim nekome pokloniti naranču za Božić, ali vrijedi znati da su nekada naranče i banane bile teško dostupno voće.
Dok je običaj kićenja bora novijeg vijeka, Međimurci su za Božić palili panjeve na ognjištu. Pepeo koji je ostao nakon paljenja panja prosipao se kasnije po vrtu i njivi, da se sačuva njegova plodnost i osigura dobar ulov. Mladim grančicama bora, lijeske ili hrasta kitio se samo trijem ili greda na ulazu u kuću. Nakon doručka krenulo se u pripremanje ručka, a gazda obitelji morao je darivati bunar. Bacajući kolač, jabuku i sol u vodu, izgovarao je "Ladna voda ja ti dajem dora, a ti meni srećicu i zdravlja". No gazda kuće imao je još jednu važnu ulogu tijekom Božića. On se trebao brinuti o tome da stoka taj dan bude spokojna, sita i zadovoljna. Ako se krave nisu glasale tijekom dana to je značilo da će iduće godine davati više mlijeka nego ove.
Nakon ručka koji je bio iznimno bogat te se na blagdanskoj trpezi našlo najbolje što je gazdarica imala u kući, dočekivali su se gosti čestitari ili se išlo u goste. Božićna večer uglavnom se provodila u krugu obitelji, a muški dio pripremao se za otkucavanje pola noći kada je započinjao blagdan sv. Stjepana. Mnoga međimurska sela za Štefanje još su i danas održala običaj čestitanja imendana svim Stjepanima u selu. Kako je otkucala ponoć, okupilo se veselo društvo koje je tijekom noći obilazilo sve kuće u kojoj je živio neki Stjepan. Obzirom da je Stjepan bilo popularno ime u Međimurju, znalo se događati da im je obilazak završio tek oko podneva, ako ne i kasnije. Prilikom dolaska na dvorište čestitari, praćeni tamburašima ili bandistima, pjevali su pjesme i budili ukućane, a Stjepan ih je trebao ugostiti s hranom i pićem.
Dan poslije blagdana sv. Stjepana održava se blagdan sv. Ivana. Taj dan uvijek se odlazilo u vinograde i podrume gdje se blagoslivljalo vino, a slama koja se nalazi tijekom Božića ispod stola iznosila se van kuće i stavljala na voćke kako i one što bolje rodile. Dan poslije blagdana sv. Ivana, 28.12., obilježava se dan Nevine dječice, odnosno spomendan na svu djecu koju je židovski kralj Herod dao pogubiti u Betlehemu. Tog su dana djeca bila udarana šibom ili kuhačom, čime se obilježavala bol ubijene dječice.
