Stjenovite obale i grebeni među najvećim su opasnostima s kojima se pomorci susreću kad brode morima. Srećom, postoje svjetionici, koji se koriste kako bi se osiguralo da brodovi mogu sigurno uploviti u luke ili duž obale.
Unatoč uvriježenom mišljenju, ovo nije moderni izum. Drevni brodovi vođeni su uz pomoć vatri koje su se ložile na vrhovima brda. U nekom trenutku, vatre su postavljene na vrhove platformi koje su postajale sve više i više, formirajući strukture koje nazivamo svjetionicima. Jedan od najstarijih svjetionika na svijetu bio je Pharos (svjetionik) u Aleksandriji u Egiptu. Visoka preko 110 metara, ova „kula“ čak je dodana na popis sedam svjetskih čuda antičkog svijeta, a priču o njoj našli smo na portalu thecollector.com
Aleksandrija je od antike bila jedan od najvažnijih lučkih gradova u Egiptu i na Sredozemlju. Područje je korišteno kao luka stoljećima prije osnivanja grada od strane Aleksandra Velikog 332. prije nove ere. Značaj grada je međutim, porastao kada ga je Aleksandar pretvorio u pomorsku bazu za svoju flotu. Nekoliko godina nakon njegove smrti, grčko-makedonski general Ptolemej I. postao je kralj grada, započevši egipatsku dinastiju Ptolomejeva.
Ova moćna loza kraljeva i kraljica uključivala je dobro poznate ličnosti poput kraljice Kleopatre, posljednje aktivne ptolemejske vladarice. Kružile su glasine da su ti plemići i žene zapravo genetski povezani s Aleksandrom Velikim. Iako nije potvrđeno, mnogi vjeruju da je Ptolemej I bio nezakoniti sin Filipa II., Aleksandrova oca. Kako bi osigurao da brodovi mogu sigurno ulaziti i izlaziti iz luke, Ptolemej I. naredio je izgradnju golemog svjetionika. Visok preko 110 metara, svjetionik je izgrađen na obližnjem otoku Pharos. Iako je podrijetlo imena "Pharos" nepoznato, ubrzo je postalo sinonim za "svjetionik" na grčkom.
Stoga se "aleksandrijski Pharos" može odnositi ili na mali otok u blizini Aleksandrije ili na stari svjetionik koji je ondje sagrađen
Izgradnja Aleksandrijskog svjetionika bila je izvanredan inženjerski podvig. Toranj je bio visok preko 110 metara, a piramide u Gizi bile su jedine više građevine tog vremena. Vjeruje se da ga je dizajnirao grčki arhitekt i inženjer Sostratus iz Knida, iako je njegova uloga arhitekta osporavana. Sostratus je godinama promatrao kretanje zvijezda i uzorke valova kako bi odredio najbolje mjesto za toranj.
Nakon što je izgradnja dovršena oko 280. godine prije nove ere, Sostrat je navodno upisao svoje ime na zidove, a zatim dodao dodatni sloj žbuke s Ptolemejevim imenom ispisanim na vrhu. Prema satiričaru Lucianu iz Samosate, učinio je to znajući da će vanjski slojevi na kraju otpasti, otkrivajući svoje ime kao tvorca arhitektonskog remek-djela u godinama koje dolaze.
Aleksandrijski Pharos je doista bio složena građevina izgrađena na čvrstim blokovima vapnenca, pješčenjaka i granita. Prema nekim opisima, uključujući Strabonove, na vrhu su bila postavljena brončana zrcala koja su reflektirala sunčevu svjetlost kako bi mornarima danju ulazili i izlazili iz luke. Vjeruje se da se njegova svjetlost mogla vidjeti na udaljenosti većoj od 40 kilometara.
Za dovršenje povijesnog svjetionika trebalo je dvanaest godina, a zbog njegove veličanstvene arhitekture mnogi su ga pisci uvrstili među sedam svjetskih čuda staroga vijeka, uz Veliku piramidu u Gizi i Kolosa s Rodosa. U biti, to je bila važna znamenitost helenističkog razdoblja, a putnici iz cijelog svijeta bili su poticani da posjete Aleksandriju kako bi se divili kuli.
Izgrađen u seizmogenoj zoni, aleksandrijski Pharos pretrpio je mnogo štete tijekom godina. Najkritičnija oštećenja konstrukcije nanesena su jakim potresom 956. godine, koji je izazvao strukturni kolaps gornjih 20 metara konstrukcije.
Aleksandrijski Pharos bio je u ruševinama do 1477. godine, kada je mamelučki sultan naredio izgradnju utvrde na tom mjestu. Nakon mnogo stoljeća, nedavne 1968. godine, izložba pod pokroviteljstvom UNESCO-a dovela je do ponovnog otkrića nekih od ruševina, ali zbog nedostatka stručnosti u podvodnoj arheologiji, istraživanje je stavljeno na čekanje.
Godine 1994. arheolog Jean-Yves Empereur uspio je nastaviti potragu i otkrio je helenističke statue i više kamenih blokova u podvodnom području oko Pharosa. Vjeruje se da su ti blokovi bili neki od zidanih blokova korištenih za izgradnju svjetionika i koji su na kraju pali u more 1323. godine. Ovo otkriće dovelo je do odluke egipatske vlade da otkaže planove izgradnje lukobrana na tom području i zamijeni ga idejom stvaranja podvodnog muzejskog parka za ronioce.
