Povijest drevnih Grka i njihova mitologija fasciniraju i nakon tisuća godina, ali nije sve što smo o njima učili točno. Stručnjaci neumorno provjeravaju činjenice u potrazi za istinom o Grcima, a povremeno i isprave pokoju zabludu na koju naiđu. Neke od tih primjera izdvojio je Listverse, stranica koja se bavi zanimljivostima koje škakljaju maštu.
Konjske priče
Čitajući Homera doznajemo kako je na desetke tisuća grčkih ratnika krenulo na Troju kako bi spasili otetu Helenu. Iako drevni Grci nisu sumnjali da Homer opisuje stvarni rat i događaje, njemački arheolog Heinrich Schliemann je 1870. započeo iskopavanja na mjestu za koje se smatralo da je Homerova Troja. Njegova istraživanja nisu pokazala konkretne dokaze da su se događaji koje opisuje Homer zaista i dogodili.
Povod Trojanskog rata otmica je predivne Helene, supruge spartanskog kralja Menelaja. Nju je oteo Paris, sin trojanskog kralja Prijama. Opsada Troje trajala je deset godina i kulminirala Trojanskim konjem. Prema Homeru, Grci su ostavili golemog drvenog konja ispred gradskih vrata, unutar kojeg su se sakrili vojnici. Trojanci su ga lakovjerno uveli unutrar zidina, vojnici su izašli van, a grad je pao. Dokazi o tome da su se neki sukob u Troji možda ipak dogodili postoje - arheolozi su otkrili tragove borbe na utvrdama, ali malo je vjerojatno da je u priči sudjelovao ikakav drveni konj.
Ovo je Sparta!
Iako je Sparta nakratko bila moćna vojna sila, popularna percepcija Spartanaca kao neustrašivih ratnika je prenaglašena. Stanovništvo Sparte činile su tri glavne skupine: punopravni građani, spartijati, bili su vojnici, lovci i zemljoposjednici, perijeci su bili obrtnici i trgovci, a heloti državni robovi, koji su vladajućemu sloju obrađivali zemlju. Spartanci nisu bili nježne dušice niti su pokazivali interes za poeziju i filozofiju, poput ostalih Grka. Umjesto toga, razvili su strogi vojni sustav.
Dječake bi u dobi od sedam godina odvajali od obitelji i podvrgnuli ih grubom vojnom drilu. Život u spartanskim uvjetima značio je oskudne obroke i napornu svakodnevicu. S dvadeset godina Spartanci su postajali profesionalni vojnici, a vojnu službu su napuštali tek sa šezdeset godina – ako bi preživjeli do tada. Usprkos ratničkoj kulturi, Sparta nije dugo opstala. Doživjela je težak poraz u bitci kod Leuktre 371. pr. Kr., a godinu dana kasnije napadnuta je i oslabljena oslobađanjem helotskih robova, što je značilo početak njezina kraja. Istina je da Sparta nije bila prepuna nepobjedivih ratnika.
Muška ljubav
Herodot, Platon, Ksenofont, Atenej i drugi stupovi klasične antike u svojim su djelima pisali o aspektima homoseksualnosti u grčkom društvu. Najrašireniji i društveno najznačajniji oblik istospolnih seksualnih odnosa u staroj Grčkoj među elitnim krugovima bio je između odraslih muškaraca i dječaka u pubertetu, poznat kao pederastija. Tada je bilo uobičajeno da odrasli muškarci uzimaju mladiće kao svoje štićenike. Budući da formalno obrazovanje nije postojalo, mladići su trebali mentore koji su ih uvodili u društveni i politički život. Iako su neki povjesničari tvrdili da su ovi odnosi uvijek uključivali seksualni aspekt, to nije bilo pravilo. Ako bi stariji muškarac suzdržao svoje strasti, to se smatralo znakom poštovanja i snažnog karaktera.
Ljubavne strelice
Eros nije bio debeljuškasta beba s lukom i strijelom. Prvobitno, Eros je bio moćan i zgodan mladić, bog strasti i požude. Tek kasnije, kroz rimski utjecaj, postao je prikazan kao Kupid – mali krilati anđeo ljubavi.
Afrodita pak, božica ljubavi, često se prikazivala kao senzualna i blaga, no mitovi pokazuju drukčije. Bila je Herina i Atenina suparnica te je svojom ljepotom i moćima manipulirala ljudima i bogovima, što je uključivalo i izazivanje Trojanskog rata.
Nenadani ćup
Pandorina kutija je prema grčkoj mitologiji bila kutija svih zala, koju je Zeus poslao Prometeju za kaznu jer je bogovima ukrao vatru i dao je ljudima. No, prava riječ u izvornom tekstu nije kutija, nego vrč (pithos), koji je bio visok gotovo kao čovjek.
Zabluda dolazi od Erazma Roterdamskog koji je u svom prijevodu Hesioda riječ pithos (ćup) zamijenio riječi pyxis (kutija), što je ušlo u opću uporabu. Pandora je dakle s ćupom došla Epimeteju, Prometejevom bratu, kojeg je Prometej upozorio da ne prima nikakve darove od bogova. Iako je Epimetej upozorio Pandoru da ga ne otvara, znatiželja, kojom ju je obdarila Hera, prevladala je. Iz ćupa su izašla sva zla svijeta, koja su uništila čovječanstvo koje je do tada živjelo u blagostanju. Na dnu ćupa se skrivala nada, ali Pandora je kutiju zatvorila prije nego što je uspjela izaći.
Dobra strana Hada
Danas se Had, bog podzemnoga svijeta iz grčke mitologije prikazuje kao zlikovac, ali nije bio zao - vladanje Podzemljem bila je njegova funkcija. Njegovo kraljevstvo uključivalo je i rajska prostranstva poput Elizijskih poljana – raja za junake i pravednike, kao i Asfodel, gdje je završavala većina duša, odnosno oni koji nisu činili ni velika djela niti velike grijehe. Osim otmice Perzefone, Had nije bio posebno okrutan. Njegova uloga bila je održavanje ravnoteže između života i smrti.
Ahilova peta
Prema legendi Ahil, ili Ahilej bio je neranjiv, osim na peti, gdje ga je majka držala dok ga je uranjala u rijeku Stiks. Naime peta kralja Mirmidonaca, poluboga, najvećeg grčkog ratnika i glavnog lika Homerove Ilijade, uobičajen je sinonim za ranjivost ili slabost.
Želeći ga učiniti besmrtnim, majka ga je navodno mazala ambrozijom, a noću umakala u kipuću vodu. I dok grčki izvori ne spominju njegovu neranjivost, prema rimskom pjesniku Publiju Papiniju Staciju (Ahileida), Tetida ga je uranjala u podzemnu rijeku ne bi li postao nepobjediv; međutim, držala ga je za petnu tetivu te mu je ona ostala ranjiva. Homer pak ne spominje tu priču. U Ilijadi, Ahilova prave slabosti nisu bile fizičke, nego njegov prevelik ponos i bijes.
Bivše jadransko odmaralište za vojnu elitu JNA, uskoro bi moglo postati hit u svijetu
