Iako nas je put u Meksiku prvotno vodio prema čudesnoj Chichen Itzi, Valladolid se neplanirano pretvorio u highlight našeg dana. Ovaj grad, smješten u unutrašnjosti poluotoka Yucatán, možda nije prvi na listi najpoznatijih meksičkih destinacija, ali jednom kada ga posjetite, postaje nezaboravan.
Mi smo ga posjetili u sklopu organiziranog izleta iz Playa del Carmen, na povratku s Chichen Itze. I premda smo očekivali samo kratku pauzu za ručak i fotografiju ili dvije, Valladolid nas je oduševio – i to onom pravom, šarolikom meksičkom atmosferom.
Grad kao iz sapunica – Televisa Presenta
Tko zna – zna. Prvi dojam bio je gotovo smiješan koliko je bio točan – Valladolid izgleda kao set iz meksičke sapunice koju sam gledao kao klinac. Pastelne kuće s niskim krovovima, drvene kapije, stare dame u tradicionalnim haljinama koje sjede na stolicama ispred kuća, a iznutra dopiru mirisi kuhinje i zvuk telenovela. Bio sam uvjeren da će se svakog trena pojaviti neka María Fernanda s dramatičnim pogledom i reći ¡no puede ser!. Ali ovo nije gluma – ovo je autentičan Meksiko.
Povijest utisnuta u kamen
Grad je osnovan 1543. godine na mjestu starog naselja Maya – Zací. I baš kao i mnogi kolonijalni gradovi, Valladolid nosi slojevitu povijest. Jedan od simbola te povijesti je San Servacio crkva (Iglesia de San Servacio), koja dominira glavnim trgom – Parque Francisco Cantón Rosado. Crkva je više puta pregrađivana i nosi tragove političkih i religijskih sukoba kolonijalne ere.
Zanimljivo je da grad nosi naziv po španjolskom gradu Valladolidu, koji je nekoć bio prijestolnica Španjolske – što dovoljno govori o njegovoj tadašnjoj važnosti.
Ulice su pravilno raspoređene u kolonijalnom stilu, što ga čini savršenim za laganu šetnju. Dok šećete, naići ćete na brojne povijesne kuće, male muzeje i dućane s rukotvorinama, ali i simpatične lokale u kojima možete sjesti na hladnu horchatu ili zagrabiti u tanjur cochinita pibila – tradicionalnog jela s polako pečenom svinjetinom (nešto preukusno!).
Valladolid nije samo grad bogate povijesti – on je i grad duboke duhovnosti. Naš vodič nam je rekao kako je to jedan od gradova u Meksiku s najvećim brojem vjernika po glavi stanovnika. I to se osjeti. Crkve su brojne, a vjera se ne skriva – ona je sastavni dio identiteta. Na svakom koraku nailazili smo na male oltare, figure svetaca na fasadama kuća, ljude koji se križaju pri prolasku pored crkve. Ovdje kršćanstvo nije tek religija – to je svakodnevna praksa, osobna i kolektivna.
Cenote Selva Maya – podzemni svijet čuda
Kao šlag na tortu ovog dana došla je posjeta cenoti Selva Maya, koja se nalazi svega nekoliko kilometara izvan grada. Ako nikada niste bili u cenoti – zamislite prirodni bazen, duboko pod zemljom, s vodom toliko čistom da izgleda kao staklo.
Selva Maya je poluotvorena cenota, što znači da se sunčeve zrake probijaju kroz otvor na stropu stvarajući igru svjetla i sjene na površini vode. Okruženi gustim zelenilom i visokim stijenama, imali smo osjećaj kao da smo ušli u svijet iz neke druge dimenzije.
Dobro je organizirana za posjetitelje – sve je uređeno, čisto, a dobili smo i sigurnosne prsluke, te svlačionice i tuševe na korištenje. Osvježenje nakon šetnje gradom bilo je nevjerojatno. Uroniti u vodu, tišina, hladnoća koja prožima svaku poru... Taj osjećaj mira i povezanosti s prirodom dugo ću nositi sa sobom.
Ovo iskustvo smo platili oko 7 eura po osobi, a vrijedi svakog centa. Spilja je za posjetitelje otvorena svakog dana od 10 do 17 sati, a savjet je doći što ranije kako bi izbjegli horde turista. Za vrijeme naše posjete na imanju je bilo vjerojatno 15-tak autobusa i više od 500 ljudi, što i nije tako strašno jer se ljudi izgube u veličini prostora, brojnim restoranima i atrakcijama.
Što još vrijedi vidjeti u Valladolidu?
Ako imate vremena (a mi bismo da možemo ponovili ovaj dan s barem još jednom noći), svakako istražite i sljedeće:
Šetnja Valladolidom otkriva pravo bogatstvo kulturnih i povijesnih dragulja koji su na dohvat ruke. Jedan od najimpresivnijih je Convento de San Bernardino de Siena, samostan iz 16. stoljeća koji svjedoči o španjolskoj misiji preobraćanja lokalnog stanovništva, a u večernjim satima oživljava kroz svjetlosni show koji na njegovoj fasadi pripovijeda priču grada. Nezaobilazna je i Casa de los Venados, privatna rezidencija pretvorena u muzej s izvanrednom zbirkom meksičke narodne umjetnosti – svaki kutak kuće krije autentične detalje, a vođene ture pružaju dublji uvid u suvremenu meksičku estetiku.
Ako se želite jednostavno izgubiti u ljepoti kolonijalne arhitekture, zavirite u Calle de los Frailes, jednu od najšarmantnijih ulica u gradu, koja povezuje centar s Conventom – savršena za ležernu šetnju uz male galerije, lokalne dućane i kafiće. Oni koji ne stignu do udaljenijih cenota, mogu se osvježiti u samom srcu grada – u Cenoti Zací, impresivnoj prirodnoj špilji s jezerom, smještenoj doslovno usred urbanog tkiva. A za potpuni doživljaj lokalnog života, dovoljno je svratiti na tržnicu Mercado Municipal, gdje se miješaju mirisi svježeg voća, začina i svakodnevna vreva stanovnika koji kupuju, pregovaraju i razmjenjuju priče.
Valladolid je grad koji ne viče – on šapuće. Njegova ljepota nije u spektakularnim resortima, nego u detaljima: toplini ljudi, okusima u tanjuru, vjeri koja prožima zrak i vodi kristalno čistih cenota. Ako ste na Yucatánu, posjet Chichen Itzi gotovo je obavezan. Ali ako uz to uspijete izdvojiti barem jedan dan za Valladolid – doživjet ćete Meksiko kakav ne piše u vodičima. Meni je tih nekoliko sati ostalo duboko urezano u sjećanje.
Najveća lička pustolovina: Gdje srce kuca brže, a osmijeh ne silazi s lica
