Nije joj dugo trebalo da pronađe zanimljiv i solidno plaćen posao, no, kako joj danas izgleda život na sjeveru Ujedinjenog Kraljevstva - saznajte u našem intervjuu s Katarinom Aydin.
Katarina, kako ste se odlučili na odlazak, i što ste radili u RH?
S trideset i nešto čovjek je malo pametniji nego u dvadesetima, ali se zato i teže odlučiti na velike promjene u životu. Naravno, u mom je slučaju prvenstveno prevagnula ljubav, ali i sve ostalo – od standarda do poslovnih prilika, prekrasnog krajolika i ljudi (koji su dosta slični Hrvatima). U Hrvatskoj sam radila svašta i probala mnoge poslovne opcije – no ili sam se vrtila u krug, ili zarađivala kikiriki ili se svakodnevno stresirala.
Bila sam pjevačica u punk bandu, koji bi se vani probio bez problema, radila kao pripravnik po raznim uredima, bila pročelnica, tajnica u školi, voditeljica plesnog studija, aerobic instruktor i animator, radila sam čak i na radiju, pisala kolumne... Ali u nas je normalno da si na raspolaganju 24/7, da si svakodnevno pod stresom i da zarađuješ tek toliko da pokriješ kredit, račune i pojedeš nešto normalno. Tako da, nakon petnaeastak godina takvog života, odluka i nije bila tako teška.
Je li vas bilo strah?
Niti malo. Zahvaljujući roditeljima, koji su mi od malih nogu usadili tu neku „nomadsko-istraživačku“ crtu, znala sam da moram slušati srce, a ne razum. Jer razum je ponekad preokrutan prema nama i drži nas u šaci i ne da nam prostora da raširimo krila jer se bojimo neuspjeha, bankrota, razočarenja... Ali, ponekad se treba „bacit u duboko“ i mahati rukama. Ja nikako nisam željela provesti život, razmišljajući „što bi bilo, kad bi bilo“. Ljudi su mi govorili da se vani puno radi, da je to kruh sa „sedam kora“, da je kultura drugačija, da bi se mogla vratiti s „dvije vrećice“. No, zar smo mi Hrvati navikli na med i mlijeko?
Ja, na žalost, nisam dijete iz dobrostojeće obitelji, i za sve što sam postigla, morala sam dobro zapeti. Tako da tko vam takve stvari govori, ili nema pojma, ili nije navikao raditi. U našoj zemlji je još uvijek normalno da radiš prekovremeno i da nisi plaćen za to, da se trgaš i ubijaš od stresa bez ikakve naknade, da svoj talent prodaješ za malu ili nikakvu lovu. Ovdje su stvari drugačije posložene. Od vrlo uljudnog odnošenja, plaćenog prekovremenog, ljudi te cijene ako si radnik i ako pružaš dobru uslugu. Čak mi je nekoliko klijenata potvrdilo kako na svojim radnim mjestima imaju konzultante koji im pomažu kod bilo kakvih težih situacija.
Što uopće sad radite u Škotskoj?
Nakon što sam dosta godina provela na uredskim poslovima, shvatila sam kako je krajnje vrijeme pretvoriti hobi u posao. U Hrvatskoj sam u slobodno vrijeme vodila plesne skupine u Plesnom studiju „Jump“ i nakon mnogobrojnih nastupa, natjecanja i priredbi – odlučila sam se više usmjeriti ka tijelu i tjelesnim mogućnostima. Odradila sam mjesec dana treninga za učiteljicu joge u Španjolskoj i postala Vinyasa Flow, Restorative i Prenatal Yoga učitelj. U Edinburghu vodim Yogu na 3 lokacije i radim privatne satove. Najviše me vesele moje prekrasne trudnice i rad u Maggie's Centru za rak dojke.
Prilagođavam jogu svima, joga nije samo za super fleksibilne curke, joga je puno više od toga i namjenjena je svima. Ispunjuje me ta činjenica da radeći jogu, ljudi se mijenjaju na očigled. Radila sam s ženama koje su imale problema s začećem. Nakon 6 mjeseci intenzivnog prakticiranja joge, većina ih je zatrudnila i uspjela održati trudnoću. Jer, najveći problem modernog društva je – stres. Mnoga su istraživanja dokazala da i jedan sat joge tjedno smanjuje stres, poboljšava raspoloženje i podiže imunitet. Kada vidim takve zdravstvene pomake kod mojih klijenata, znam da sam napokon izabrala pravo zanimanje.
Najveći problemi s kojima ste se susreli?
Ne znam mogu li ih nazvati problemima, to su više bile male prepreke. Poput situacija gdje ne možeš otvoriti bankovni račun ako nemaš neko pismo naslovljeno na tebe poslano od strane države, banke ili poslodavca. Kako odmah po dolasku nisam imala ni banku, ni poslodavca ni „državu“, morali smo obilaziti urede i odrađivati neke besmislene prijave na račun za „slivne vode“ i slično. No, takve birokratske nebuloze se dešavaju svugdje.
Bankovni račun ti treba kod „samozapošljavanja“ pa se sve vrtilo u krug nekih par mjeseci, a i oni su poznati po „birokratskom nereagiranju“ od po nekoliko tjedana do mjesec dana. Dva puta sam morala prijavljivati iste podatke, a o svom slučaju svaki puta razgovaraš s drugim službenikom, tako da je to bila jedina frustracija kroz koju sam prolazila. Ništa strašno jer sam u Hrvatskoj radila u birokraciji i sve mi je bilo jasno.
Kakvi su lokalci, kakvi stranci u gradu?
Škotska je izrazito dobar domaćin svim nacijama jer je vlada jako socijalno osjetljiva i tu zapravo ne možeš biti beskućnik. Na ulici možeš susresti muškarce i žene (najčešće iz Rumunjske) kako prose, no i oni imaju smještaj i primaju državnu pomoć od koje mogu živjeti i bez da žicaju po gradu. Tako da je to zapravo „unosan biznis“. Po danu, neki od njih zarade minimalno 20-30 funti (oko 300-tinjak kuna) što i nije tako loše.
Na svakom koraku možeš sresti ljude iz svih dijelova svijeta. Kvart u kojem živimo broji puno Indijaca, Španjolaca i Poljaka. Poljaci su zapravo najbrojniji nakon Škota i super mi je što u njihovim trgovinama mogu nabaviti Vegetu i Kinder čokolade, a nađe se i Domaćica i Franck kava! Mislim da je kulturološki vrlo edukativno i potrebno živjeti okružen različitim nacijama. Često prolazim pored dječjeg igrališta koje je zapravo prava slika Škotske danas. Među različitim rasama, nacijama i naglascima, uspiješ vidjeti jednog do dva mala klinca narančaste kose i škotskog naglaska. Navukla sam se na indijsku i kinesku klopu jer mi škotska kuhinja i nije nešto. Mljeveno meso i krumpir im je vrhunac kulinarstva.
Kako je s financijama?
Radim do 12 sati tjedno, u odnosu na Hrvatsku gdje sam radila po 40-50 sati, i zaradim dovoljno za stan i hranu i pokoji luksuz mjesečno poput odlaska na neki dobar koncert, restoran ili kratko putovanje. Cijene su veće u odnosu na Hrvatsku, ali su i plaće bolje pa se da normalno živjeti, i što je najvažnije - bez minusa na računu. Za odlazak u kino, ovdje vam treba oko 100 kuna po karti, pizza košta oko 70 kuna, kava oko 25, mjesečni prijevoz za autobus je 500 kuna, a minimalna plaća je oko 60 kuna po satu. Tko radi – zaradi, i tu leži kvaka.
Hrvati su poznati kao dobri radnici u inozemstvu. Prosječan Škot odlazi na minimalno jedan dobar godišnji svakih 6-8 mjeseci. Dok smo mi u Hrvatskoj navikli na 5 dana skupog godišnjeg u Selcu, ovdje srednji sloj odlazi u Miami, Dubai, Tailand, New York ili Južnu Afriku jer si to mogu priuštiti. To mi je bilo veliko iznenađenje. Jesu štedljiv narod, ali vole i partijati.
Edinburgh je jedno od najljepših mjesta u Europi. Arhitektura te ostavlja bez daha. Imaju bogatu, ali i krvavu povijest na koju su jako ponosni. Grad odiše kulturom, pun je mladih glazbenika, performera, studenata, i za desetak funti možeš vidjeti prekrasne predstave, koncerte i izložbe. Naravno, mene potpuno osvaja u kolovozu kada cijeli mjesec traje „Fringe Festival“ s više od 300 bina, 3000 predstava, 23.000 performera iz cijelog svijeta, koji naprosto preuzmu grad. Tada možeš provesti dane šetajući kroz grad koji postaje jedan veliki teatar.
Biste li preporučili ljudima da dođu u Škotsku?
Naravno! Pogotovo ako si student i možeš doći na neku razmjenu ili putem neke stipendije. Svi prijatelji i poznanici koji su posjetili ovaj grad nisu mogli vjerovati koliko je prekrasan. Svaki puta kada prolazim kroz centar, prisjetim se koliko sam zahvalna što me život odveo u taj grad. Naravno da mi fali obitelj i prijatelji, ali ne i radni život u Hrvatskoj. Fale mi one naše duge kave i roštilj u vinogradu. Obitelj vidim putem skype-a, ali ima dana kada bi se najrađe teleportirala za mamin stol i pojela sarmu i domaću orehnjaču.
Ovdje se cijene diplome, rad i upornost. Svako tko želi pokušati otići u inozemstvo i probati – neka proba. Uvijek se možeš pitati – što je najgore što se može dogoditi? To da se vratiš doma kao crkveni miš i nije najgora opcija - većina nas je u nekom periodu života iskusila kako je to spavati na kauču u dnevnom boravku kod mame i tate. Tako da – tko ne proba, ne zna. Ako možeš živjeti u Hrvatskoj, radeći kao mrav za malu lovu i biti žongler s računima, kreditima i u nemogućnosti priuštiti si odlazak na Jadran – onda možeš otići u bilo koju „dobrostojeću“ zemlju i početi iz početka.
Puno hvala na odgovorima, a želite li na jogu u Edinburghu, pratite Katarinu na blogu Kiltovi na vjetru!
