Putovanje u Maroko za mene je bilo obilježeno dvjema povezanim činjenicama – prvi put sam putovala izvan Europe i prvi put s agencijom, koje inače izbjegavam. Većinu europskih zemalja obišla sam ili posjećujući prijatelje ili u solo aranžmanu.
I volim putovati sama, napraviti samo okvirni itinerar i prepustiti se gradovima i slučajnim momentima. Putovanje na drugi kontinent činilo mi se s druge strane kao prevelik pothvat za takav ležerni flanerizam, ponajprije zbog toga što nisam mogla odvojiti dovoljno vremena za kvalitetnu pripremu i prikupljanje informacija i zbog osjećaja da je Maroko prerazličit i prenepoznat.
Nakon malo surfanja, Nomadi su mi se učinili najboljom opcijom u rangu neklasičnih agencija, a kad ih je i poznanik koji je s njima putovao u Kinu pohvalio, pala je i konačna odluka. Spoiler alert – koncept i organizacija putovanja sjajni, vodič Kristijan Grubišić zvani Gruba odličan, Maroko famozan, vrijednost za nofce yes i jedva čekam buduće putešestvije s Nomadima! Osvojilo me i to što Nomadi uvijek organiziraju druženje grupe prije samog putovanja pa smo se i mi našli dva puta na pivu kako bismo se upoznali i međusobno i s onim što nas čeka.
Imlilovci i Toubkalovci
Plan puta po danima bio nam je također unaprijed poznat – ukupno 16 dana putovanja po središnjem Maroku, od kaotičnog Marakeša do malih sela i nomadskih nastambi u brdima, od pustinje do oceana. Iako nam je Gruba uoči putovanja vrlo slikovito opisivao slatkorječivost trgovaca i običaje cjenkanja u souku, napadnost vlasnika zmija i majmuna te upornost ugostitelja na štandovima na glavnom trgu Djemaa el Fna, teško da vas išta može pripremiti na marakeški metež.
Cijela je grupa u početku bila pomalo izbezumljena, no kad smo se na kraju ture ponovno vratili u Marakeš, točno se vidjelo koliko smo se u dva tjedna opustili. Tura je inače dosta aktivna – imali smo svoj prijevoz, lokalnog vodiča Essu i vozača Hakima i gotovo svaki dan išli u drugo mjesto, šetali smo podno slapova Ouzude, trekali po crvenim stijenama, jahali na devama i noćili u kampu u pustinji Erg Chebi, uspinjali se na vrh Ait Benhaddoua, slavnog ksara, a oni slavni među nama popeli su se i na Toubkal, najviši vrh Sjeverne Afrike (4165 m).
Prvotno je bilo predviđeno da se cijela grupa popne do planinarskog doma na 3200 metara te da potom oni najizdržljiviji odu i na vrh, no u Imlilu, selu podno Toubkala, koje mnogim planinarima služi kao polazna baza za uspon, pola grupe zaključilo je da je Atlas ipak previsok i da bismo radije pričekali naše Toubkalovce što niže. I dok su se Imlilovci prepustili lagodnom seoskom životu, kupovanju tepiha, otkrivanju slapova, jedenju palačinki i dizajniranju nakita zajedno s lokalnim obrtnicima, Toubkalovci su osvajali visine, i geografske i osobne. Moram pritom posebno pohvaliti fleksibilnost i naših vodiča i svih nas putnika – ni tad ni tijekom cijelog putovanja nitko od nas dvanaestoro nije pravio probleme ni natezao na svoju stranu, već smo se o svemu dogovarali i balansirali zajedničko i vrijeme za sebe.
Filmska meka
Da nisam išla s Nomadima, vjerujem da bih mnogo toga propustila. Primjerice, u Essaouiri, gradu na oceanu, kupili smo svakojake vrste riba u luci i odnijeli ih u malu zabitu zalogajnicu gdje su nam je za smiješnu cijenu očistili i ispekli. U Marakešu smo probali najfiniju pečenu janjetinu, serviranu na tradicionalnom marokanskom tanjuru – komadu masnog papira. Plesali smo uz bubnjeve i igrali društvene igre na krovovima kasbaha. Obišli smo i jedan filmski studio, ali još uzbudljivije od kulisa bile su prave lokacije koje smo posjetili – u Maroku su se snimali Babel, Kundun, Gladijator, Igra prijestolja i mnogi drugi filmovi, a upoznali smo i jednog statista iz Babela!
Berberi – slobodni ljudi
Osobni dojmovi svakako su bili pojačani mnogim zanimljivim činjenicama. 2009. za prvu je žensku gradonačelnicu Marakeša bila izabrana tada 33-godišnja Fatima Zahra Mansouri koja je tu dužnost obavljala sve do prošle godine. Na upit o udjelu žena u politici, jedan od lokalnih vodiča odgovorio nam je da ih nema mnogo jer ih politika ne zanima, što služi kao dosta zgodno opravdanje. Bilo je teško razgovarati s marokanskim ženama – u većini trgovina, restorana i riada u kojima smo odsjedali posluživali su nas muškarci; žene koje smo sreli, uglavnom kuharice ili spremačice, nisu govorile engleski, a neke ni inače široko rasprostranjen francuski. Službeni jezici su arapski i berberski koji je službenim postao tek 2011. iako ga prema nekim procjenama govori od 60 pa sve do 80 posto Marokanaca. Arapi su u 7. stoljeću arabizirali i islamizirali Maroko te je danas islam dominantna i gotovo jedina religija. No, Berberi, prvi stanovnici Maroka i velika etnička grupa u mnogim zemljama Sjeverne Afrike, i danas se identificiraju jezikom, običajima i kulturom, a sebe nazivaju Imazigheni, što u prijevodu znači 'slobodni ljudi'.
Znak za slobodnog čovjeka slovo je yaz berberskog pisma Tifinagha i može se vidjeti posvuda – primjerice uklesano ili napisano na stijenama ili zidovima kuća, a nalazi se i na berberskoj zastavi u crvenoj boji koja predstavlja život, ali i otpor, dok svaka od triju boja horizontalnih traka simbolizira dio zemlje – plava more i ocean, zelena prirodu i planine, a žuta pustinjski pijesak. Činjenica da su Berberi tijekom svih proteklih stoljeća zadržali svoj identitet uistinu je fascinantna. Ok, nije isto, ali je barem malo usporedivo – zamišljam kako bi izgledalo da Iliri, s kojima su se Slaveni razračunali također u stoljeću sedmom, danas okolo ispisuju grafite i nazivaju se slobodnim ljudima!
Kušin i stina
Maroko koji smo vidjeli vruća je, prašnjava i škrta zemlja. Kamen, maslina i drača. Bude ti žao i koza, a kamoli neće ljudi. Ali ne treba se zaletavati s pretpostavkama. U jednom selu upitala sam otprilike 12-godišnju djevojčicu ide li tu u školu. Odgovorila je kratko da ne. Baš mi se smilila, pa kud barem ni u školu, pomislila sam. Međutim, ispostavilo se da ide u školu, ali ne u selu, gdje je došla samo na praznike kod obitelji, već u Parizu. Nasmijala sam se samoj sebi i pitala je gdje joj se više sviđa, u Parizu ili u Maroku. U Maroku, rekla je i nasmiješila se.
Naš marokanski rječnik:
Amazigh – slobodan čovjek (jednina; množina je Imazighen) – berberski endonim
Souk – tržnica, u Marakešu natkriti labirint uličica; svakako potražite i pokrajnji dio gdje se proizvodi obuća, željezarija itd.
Riad – tradicionalna kuća s unutrašnjim dvorištem i vrtom; brojni riadi pretvoreni su u udobne hotelčiće
Kasbah – tradicionalna utvrda, dvorac, danas također često hoteli; Rock the Cashbah grupe Clash bila je himna našeg putovanja
Ksar – utvrđeno selo
Choukran – 'hvala' na arapskom. Vrlo korisno je znati reći i 'la choukran' – 'ne, hvala'
Amlou – prefini namaz od badema, meda i arganova ulja
Msemen – prefine palačinke, namazati amlouom
La coopérative (fr.) – zadruga; kozmetiku ili proizvode od arganova ulja najbolje je kupiti u jednoj od ženskih zadruga koje osiguravaju i kvalitetu proizvoda i pravednu trgovinu
P.S. Engleski ne govore svi, a meniji u restoranima i kafićima najčešće su na francuskom pa je preporučljivo prije puta naučiti osnovne izraze i vrste hrane.
Više o Nomadima pročitajte ovdje, a ponude sljedećih putovanja potražite na njihovoj stranici ili na Facebook profilu.
