Vrgada je mali srednjodalmatinski otok koji vas čim pristanete, kao i svaki otok koji drži do sebe, dočekuje natpisom o vječnosti Hajduka na parapetu. Tko sve izlazi iz broda, a tko šalje paket na kopno ili i sam putuje, budno prati društvance pred dućanom. Od njih možete saznati i većinu drugih vitalnih informacija o otočkome životu, kvaliteti ulova ribe ili vremenskoj prognozi.
Kako doći?
Ova je točka neizbježna dolazite li na Vrgadu „javnim prijevozom“, tj. redovitim linijama iz Biograda na Moru ili Pakoštana u kojima ste ostavili i automobil - jer ih na ovom otoku nema, a i ne bi baš mogli puno dalje od dućana jer bi brzo ostali zaglavljeni u uskoj kamenoj ulici koja ljeti pruža osvježavajući hlad. Dućan je važno mjesto na otoku, kako se odmah moglo zaključiti. I u njemu vrijede sva pravila kao i u drugim otočkim dućanima: kruha nema dok ne dođe (a možda i ne dođe), a ima čega ima. Ali uz osmjeh ili dva, možete naručiti da ono čega nema stigne sljedeći dan.
Osim u glavnu pristanišnu luku, koja se i zove Luka, dolazite li privatnim plovilom, možete pristati u i najvećoj uvali na otoku, pješčanoj i plitkoj Pocrikvi ili Pržini, prekrasnoj uvali Kranje na južnoj strani ili u nekoliko manjih uvala i dražica, ili na pješčanoj plaži Podbrizi koja se smatra jednom od najljepših jadranskih plaža. Brod ili barka dok ste na Vrgadi učinit će vam dostupnima i 15 slikovitih otočića kojima kao da je netko posolio vrgadinsko more, dok na Artinu za oseke možete doći i pješke. Zbog pješčanih plaža, Vrgadu zovu i Zlatnim otokom.
Gdje (od)sjesti?
Vrgada s jedne strane strmo ulazi u more, dok joj je druga strana položenija. Većina je otoka prekrivena gustom borovom šumom dok čista sredina više ni ne podsjeća na stare vinograde koje je uništila peronospora, zbog koje su Vrgadini postali – ribari, takvi o čijem se umijeću nadaleko govori.
Vrgada, kako se zove i jedino mjesto na otoku, simpatično je mjesto koje se pitomo penje u brdo, krivim uličicama sa starim kamenim kućama, sve do crkve Svete Trojice odakle puca pogled na Pakoštane, Kornate i Velebit.
Smještaj možete naći u privatnim sobama ili apartmanima, a iako na otoku živi tek dvjestotinjak stanovnika, ljeti taman na svakih nekoliko minuta hoda imate restoran ili kafić u kojem se možete odmoriti i napojiti. U riblji restoran Adrijana godina se dolazi ciljano – jer je hrana sjajna, ali ni najkritičniji neće imati prigovora na vrhunsku hobotnicu ispod peke u snack baru Pržina, u kojoj će usluga debelo nadmašiti očekivanja, trebate li recimo baš posuditi lonac, vešmašinu ili ne znate pristati u neveri.
Što vidjeti (i čuti)?
Danas spokojna Vrgada imala je u povijesti strateški važnu ulogu, a još je u 10. stoljeću bila jedan od samo četiri naseljena jadranska otoka. Duga vrgadinska povijest javlja se na svakom koraku, iz crkve sv. Andrije iz 9. st., ostataka bizantske utvrde iz vremena cara Justinijana i solane iz 11. stoljeća, ruševina dvorca Damiani iz 17. st.
Vrgada čuva i glagoljaško pjevanje, ali njeguje i spontano klapsko "pivanje", a posebno se diči svojim muzikalnim talentom koji je proslavio mnoge Vrgadine, Nikšu Krpetića, maestra Joška Banova, Vrgadina po ocu (uz kojega se odmah spominje i najpoznatija vrgadinska nevista Zorica Kondža) i najpoznatijega Vrgadina po majci i babi, o čemu ćete čuti odmah kod dućana, Matu Mišu Kovača. Na ulici se pjeva na točno određenim punktovima, ili – što je poseban doživljaj – pjevajuća družina seli se od jednog do drugog mjesta sa - stoljećima provjerenom – dobrom akustikom.
Ali najveći ponos Vrgadina i Vrgadinki njihovo je majstorsko umijeće u boćanju. Vrgada ima dva muška i jedan ženski turnir u boćama, svaki od njih iščekuje kao Božić, a pripreme traju čitavu godinu.
Boća se na Kontovom palacu, najzahtjevnijem boćalištu na cijelom svijetu koje je k tome i izvan standarda, pa ovdje vrijede i neka druga pravila igre, a i pripreme su - puno ozbiljnije. Zato se pobjedniku turnira na Kontovom palacu odmah dopisuje i titula svjetskog prvaka.
A pobjeda se slavi kako je i red – okretanjem janjca, bakljadom - ni manje ni više - i pjesmom koju pjevači prenose od Palaca pa dolje sve do Luke.
Gdje je bura opjevana, a povijest burna: Primorski grad na točno pola puta između ekvatora i Sjevernog pola
