Ulazak u Tan Tan i izlazak iz praznine ostavili su dubok dojam na meni. Dok šećem ulicama grada koji označava vrata pustinje, neki nerazjašnjeni osjećaj struji kroz moje biće. Još sam nesvjestan doživljenih trenutaka i znam da bi mi pauza od daljnjeg napredovanja više nego dobro došla. Ali u isto vrijeme u meni gori želja da nastavim dalje prema sjeveru, do mjesta koje s nestrpljenjem čekamo još otkako smo napustili Dakar. Grad Guelmim nekome tko Marokom putuje turistički, sigurno ne znači ništa, ali za nas predstavlja posljednju prepreku, točku nakon koje se vjetrovi mijenjaju i, prema pričama ljudi, počinje normalan život.

Tan Tan napuštamo ranim jutrom. Nema ni trunčice vjetra i asfaltirani se put polako uzdiže prema prvim brdima i uzbrdicama na ovom putovanju. Napredujemo polako uskom cestom pazeći na mnogobrojne kamione koji velikom brzinom prolaze pored nas. Vozimo se po jedinom putu na ovom području, onom koji spaja Maroko i pustoš okupirane Zapadne Sahare. Sunce se polako diže i u prostranstvu kamena bez daška vjetra nakon dugo vremena osjeća se paklena vrućina. Dugačka uzbrdica dodatno mi zagrijava tijelo koje se s vremenom znoji od napora. Ali unatoč poteškoćama i golom terenu, napredujemo s osmijehom na licu jer napokon dolazi do drugačije dinamike vožnje. Unatoč sporosti, znamo da je na kraju svake uzbrdice neminovan početak nizbrdice niz koju ćemo brzo poletjeti naprijed i vratiti ono što nam trenutačno izgleda izgubljeno.

Goranova najteža bitka na putovanjima: Priča o povratku kući u Hrvatsku iz nikad daljeg Maroka Odiseja u doba korone Odiseja u doba korone Odiseja u doba korone +14 Odiseja u doba korone

Uskoro se spuštamo i dug spust nas vodi do goleme ravnice koja se stidljivo rastvara između okolnih brda. Nakon Senegala, prvi put vidimo obrađena polja. Mlada pšenica sjajne zelene boje raste iz rijetke i siromašne zemlje. Plodno tlo ograđeno je suhozidima koji služe kao zaštita od nemilosrdnih vjetrova koji ovdje vladaju tijekom godine. Odjednom se promijenila i arhitektura kuća, prolazimo kroz sela izgrađena od blata i slame. Konačno susrećemo i pastire u društvu ovaca na ispaši.

Raduje nas ova nova stvarnost koja uvodi našu nutrinu u svijet znatiželje kakav u jednoličnoj pustinji nije postojao. Sa svakim novim kilometrom pojavljuje se sve više detalja. Tek mi sada postaje jasno koliko je dugo trajala praznina i koliko je naše oko gladno boja i promjene u prostoru. Za razliku od boravka u pustinji, naše misli više ne dolaze toliko do izražaja i nakon dugo vremena osjetila imaju priliku prepustiti se okolini i vanjskim podražajima. Ali nije samo drugačiji teren ono što nas puni. Trenutni nestanak vjetrova i blizina naseljenih mjesta utječe pozitivno na naše raspoloženje. Entuzijazam kao da se ponovno rodio pa uživamo u slobodi vožnje. Prvi put ne postoji nikakav otpor u okolini kroz koju prolazimo.

Tijekom pedaliranja moguće je osjetiti kako se brzina povećava iz minute u minutu. Vozimo brzo kao da se bojimo da ćemo negdje zakasniti, kao da će ovaj trenutak nestati. U manje od dvije dionice stižemo do toliko sanjanog Guelmima. Pred sam ulazak pojavljuju se prva stabla. Okruženi smo maslinama pa odlučujemo stati i kratko se skloniti u njihovom hladu. Promatram visoku krošnju dok plavim nebom lete ptice. Ne mogu vjerovati da ponovno hodam po travi, da mogu nesmetano uživati u ranom proljetnom cvijeću dok me u daljini mladi pastir promatra u čudu.

Goranov plan bijega propao je odmah: "Policajac je nazvao i rekao da noć provedemo u kafiću" Goran u Africi Goran u Africi Goran u Africi +2 Goran u Africi

Nije ni podne, još je rano da bi se stalo, stoga odlučujemo ići do sljedećeg grada Bouizakarna u kojem planiramo prenoćiti. Po dolasku tamo, otkrivamo da je hotel već duže vremena zatvoren. Željni tuša i udobnosti kreveta odlučujemo ići još dalje. Selo Lakhsas je sljedeće nastanjeno mjesto i navodno po pričama ljudi u njemu postoje dva hotela. Do njega ima još 30 kilometara i premda je skoro 16 sati samouvjereni smo od brzine napredovanja i snage pa odlučujemo krenuti. U isto vrijeme ne znamo konfiguraciju terena i potpuno smo nesvjesni onoga prema čemu se upuštamo.

Mentalno nepripremljeni, odjednom se susrećemo s usponom dugim 16 kilometara. Dok sporo napredujemo, promatram kako se sunce polako približava horizontu. Nemamo ni vode ni hrane da bi stali kampirati, osuđeni smo stići do Lakhsasa prije mraka. Uzbrdica me sa svakim kilometrom sve više umara, da bih stigao do kraja zahtijeva od mene da izvučem i posljednji atom snage.

Prolazimo kroz brda prekrivena hektarima nasada argana. Tu i tamo prođemo pored nekog pastira koji nas u čudu promatra. Penjući se, ljepota prizora koji nas okružuju oduzima dah, ali približavanje noći ne da nam da stanemo i uživamo u pogledu. U Lakhsas stižemo prije posljednjih zraka sunca. Od umora na početku nisam ni svjestan gužve automobila i gomile ljudi oko nas. Uzimamo smještaj i, polomljen, bacam se u krevet, ali dugo ne mogu zaspati.

Kroz misli mi prolaze slike pustinje, čujem zvuk vjetra i prisjećam se prošlosti koju zbog stalne akcije nisam imao vremena procesuirati i osvijestiti. Nalazimo se na uzvisini i pred nama je 140 km ceste koja se spušta sve do razine mora. Tek sad mi postaje jasno da je najteži dio putovanja iza nas i da sutra prelazimo posljednju preostalu granicu. Planina na kojoj se nalazimo je barijera koja odvaja prazninu od svijeta ljudi, prometnih gužvi i realnosti koju nismo dugo vidjeli. Od sutra se vraćamo u svijet u kojem već dugo nismo boravili i koji me na prvu pomisao pomalo plaši i odbija.

Lakše od očekivanog u sljedeća dva dana stižemo do Agadira. Uzimamo predah od vožnje ispred glavne plaže i promatramo razgolićene turiste kako šeću po obali. Prolazimo pored modernih turističkih kompleksa izgrađenih na obali Atlantika koja predstavlja raj zapadnjačkim surferima. Ponovno sam u svijetu kakvog poznajem i nevjerojatna mi je pomisao da sam u zadnjem kilometru prošao pored više dućana, restorana i kafića nego u posljednjih 1000 kilometara.

Čudne misli me prate dok vozimo kroz taj svijet koji ne predstavlja vrijednosti koje tražim na svojim putovanjima. Već danima se pitam što me toliko oduševljavalo u prostoru praznine i što pustinja predstavlja mom biću. Je li ona još jedan bijeg od stvarnosti ili je ipak nešto više? Razmišljajući o tome sjetim eseja koji je napisao Henry Thoreau. Njegovog poziva na povratak u prirodu. Tisuća ljudi koji više od stotinu godina u tom bijegu pronalaze smisao. Ali što više razmišljam, sve se teže mogu poistovjetiti s tom filozofijom. Razmišljajući o svojoj prošlosti i uspoređujući svoje posljednje pustolovine, nešto u meni govori mi da moja lutanja ne predstavljaju nikakav bijeg i da su ona ipak nešto više. Došao je trenutak da to konačno shvatim i odlučim što moj način života predstavlja. Mislim da to nije bježanje, jer u bijegu je teško ostvariti prostor dugoročnog mira. Iz zaklona je nemoguće vidjeti istinu koja se skriva iza još jedne od mnogobrojnih maski svakodnevice. Ali, ako ne bježim, zašto je onda ovaj povratak u svijet ljudi toliko čudan?

Odlučujemo da ne želimo stati i uzeti pauzu u Agadiru. Sve nam govori da veliki grad nije ono što nam sada treba. Najprije pratimo cestu koja vijuga uz obalu da bismo nakon toga ponovno ušli u planine i prostor cjelodnevnih uzbrdica. S naše desne i lijeve strane širi se na tisuće argana u čijem hladu lokalni ljudi pronalaze zaštitu od sunca koje nemilosrdno grize. Često iza nekog zavoja znamo ugledati pastire u bezbrižnoj pratnji njihovih koza neobičnog patuljastog rasta. U čudu promatramo te četveronožne životinje kako se penju po visokim stablima da bi brstile mlado sočno lišće koje raste visoko iznad tla.

Navečer odlučujemo kampirati na jednom od mnogobrojnih pašnjaka okruženom niskim suhozidima. Nakon večere osluškujem poziv na molitvu koji odzvanja u daljini dok cvrčak, negdje skriven, pjeva svoju pjesmu u zelenoj travi. Nema vjetra pa sjedim ispod stabala. U isto vrijeme mi je čudno ne čuti lupanje šatora. S vremenom pada mrak, ali još dugo ostajem promatrati zvijezde prije uvlačenja u vreću za spavanje. U mraku svog šatora izbrojao sam preostale kilometre i izračunao dane koji ostaju do kraja. Izgleda kao da istovremeno planiram budućnost dok usporedno uživam u trenutku. Ujutro se budim krajnje neispavan, ali unatoč tome sam energičan i pun volje spremam doručak dok se oko mene polako budi novi dan. Uz miris kave čekam trenutak kad će svjetlost svojim zrakama razotkriti prostor oko mene. Dok se nebo crveni čujem kako prve ptičice počinju pjevati. Zadovoljan sam i sretan jer znam da, sve dok to primjećujem, točno sam tamo gdje bih trebao biti. Prisutan u trenutku i svjestan svog puta. Daleko od bilo kojeg bijega i iluzije.

Osjećam da moje trenutne misli ne predstavljaju ništa lažno i iluzorno. Sada jasno mogu vidjeti da pustinja za mene nije bila nikakav bijeg. Možda je to predstavljala nekoć davno, na početku moje putničke potrage. Ali sada u toj praznini vidim svoj pronalazak. Osjećam da u njoj ulazim u prostor razgovora i susreta sa samim sobom. Izgleda da je u mojoj potrazi došao trenutak da se stvarnost pogleda u oči. Da istina postane dio svakodnevice. Svako novo iskustvo udaljava me od putnika koji bježi. Možda više nisam ni onaj koji traži, nego konačno onaj koji živi.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju