Otkako smo samo proletjeli kroz Agadir brojke mi govore da je to to. Zbrojio sam preostale kilometre, podijelio ih s minimalnim udaljenostima koje je moguće odraditi u jednom danu i dobio konačan broj. Po svemu sudeći, preostalo je još maksimalno jedanaest dionica do konačnog cilja – željezne ograde koja dijeli Maroko i španjolski teritorij na afričkom kontinentu.

Otvaram kalendar na mobitelu i provjeravam datume. Povratna karta već je neko vrijeme u mom džepu i shvaćam da imam puno vremena do planiranog datuma povratka. Dugo gledam u ekran mobitela.

Nekako mi je još nestvarno razmišljati o cilju pa još jednom sumnjičavo provjeravam i preračunavam. Ali rezultat je isti. Od cilja me dijeli još jedanaest buđenja, jedanaest dana neizvjesnosti. Iza mene je više od 2500 kilometara truda i borbe, ali ipak mi se teško poistovjetiti s tom istinom. Pitam se jesam li uopće svjestan vremena koje je prošlo da bi se stiglo ovdje. Tek sad, dok gledam u kalendar i promatram te brojeve, postajem svjestan da su sve te dionice imale svoj datum i dan. Ali meni su uvijek bile samo trenutak. Svaka sekunda je bila plod mojih osjećaja i raspoloženja. O meni samome je ovisilo hoće li one biti izazov ili prepreka.

Goran u afričkoj avanturi: Borba dvoje ljudi na biciklima u "praznini" pustinje Goran u Senegalu - 2 Goran u Senegalu - 13 Goran u Senegalu - 14 +11 Goran u Senegalu - 15

Možda zbog tog naglog primicanja kraja posljednjih nekoliko noći nisam dobro spavao. San nikako da me preuzme i okrijepi mi tijelo. Gledam u mrak, satima se vrteći po krevetu ili šatoru, tražeći idealan položaj, u nadi da ću konačno zaspati. No željeni odmor nikako da dođe pa noć provodim piljeći u tamu. Slike prošlih dionica prolaze mi kroz misli dok se trudim opustiti i stišati buku koja mi odzvanja u glavi. U potrazi sam za unutrašnjom tišinom koje trenutačno nema. Ali u isto vrijeme, nema ni briga ni strahova koji inače ne daju spavati. Pitam se što se krije iza svega toga, ali što više uranjam u sebe, to sam dalje od odgovora.

Tijekom dana pospana je glava skroz odsutna. Osim mojih kretnji i škripanja diskova kočnica punih pijeska, u zadnjih nekoliko dionica prevladava tišina. Samo vozila koja nas mimoilaze stvaraju buku koja poremeti trenutak i naglo me vraća u stvarnost. Danas ulazimo u Esauiru, prvi grad na ovom putovanju koji otprije poznajem. Već sam ga jednom posjetio i oduševio se njegovom ljepotom. Danas je točno 17 dana da smo u stalnom pokretu. Bez ikakve pauze, prošli smo veći dio Zapadne Sahare. Jedino što znam jest da je mojem tijelu i umu potreban odmor.

Treba mi trenutak da predahnem od vožnje i konstantnog napredovanja, a turistički popularna Esauira izgleda mi idealna za to. Ni prevelika ni premala, puna ljudi, ali i mirnih kutaka i čarobnih uličica. Volio bih si priuštiti malo vremena za sebe pa da u miru saberem misli i osvijestim ono što smo prošli. Da vidim gdje sam sada i konačno prihvatim koliko mi još malo treba da stignem do kraja.

I Ivan je, poput mene, prije nekoliko dana izračunao preostale kilometre. Naši se ciljevi razlikuju od početka jer Ivan ima veliku želju stići do Lisabona pa je njegov kraj od moga udaljen dodatnih 600 kilometra. Od tog dana mi je postalo jasno da ta dodatna udaljenost utječe i na naše misli koje unaprijed stvaraju različite planove i očekivanja vezano za budućnost. Unatoč zbunjenosti koja me vjerno prati, potpuno mi je jasno što želim. Trebam prostor u kojem ću moći slobodno procesuirati sve što sam doživio u pustinji. Želim napredovati polako prema Ceuti i uživati u preostalim dionicama koje su ispred mene. Ne namjeravam samo pojuriti do obale Sredozemnog mora. A ono najbitnije jest to da ne želim više osjetiti umor i bol. Upravo stoga posljednjih nekoliko dana vozim polako, nastojeći uživati u promjeni terena i boja. Na kraju krajeva, ovo je putovanje u kojem prostor prevladava nad osjećajima.

U Esauiru dolazimo rano i jednostavno pronalazimo smještaj unutar zidina medine. Nakon brzinskog tuša prepustio sam se ulicama i šarenilu tog čarobnog grada. Uživam u osluškivanju zvukova i glasova ljudi. Čujem ritam i živost glazbe koja dopire od mnogobrojnih uličnih svirača koji krase grad. Za razliku od mene, Ivan provodi vrijeme u sobi, nakon što je nezainteresirano prošetao gradom. U popodnevnim satima skuhao sam ručak.

Posložio sam hranu na predivnom balkonu koji se uzdiže iznad same obale Atlantskog oceana. Za mene je ovo bio trenutak slavlja i potpunog hedonizma, zasluženi odmor i užitak nakon više od mjesec dana samoće i borbe protiv nemilog vjetra. Ali dok jedemo promatram Ivana i svjestan sam koliko je daleko od ovog trenutka. Odlučio sam se otvoriti i ispovjediti mu svoje misli i osjećaje. Prenio sam mu svoje namjere za sljedećih nekoliko dionica, kako ne mislim juriti i prelaziti velike udaljenosti, kako želim opušteno i polako shvaćati što smo doživjeli u pustinji i uživati u ostatku Maroka. „Znaš kad ćemo shvatiti ono što smo doživjeli?“ upitao me. „Kad dođemo doma i prelistamo slike s mobitela. Tek tada će nam biti jasno gdje smo bili.”

Ostao je sjediti još neko vrijeme i nakon toga uzeo tanjur i povukao se u sobu. Ostao sam sam za stolom, u tišini koja je trajala čitav dan, razmišljajući dugo o toj njegovoj rečenici i razlikama među nama. Nisam se mogao nikako poistovjetiti s tim načinom razmišljanja i gledanja na putovanje. Zašto bi nešto što se događa sada doživio kasnije, kada toga više nema? Hodanje, kao i bicikl, uči me da se istina skriva u trenutku koji predstavlja priliku, našu jedinu stvarnu mogućnost. Put će nam se otvarati onoliko koliko smo spremni prepustiti se njegovoj čaroliji. Jedina prepreka u svemu tome smo mi sami, naš ponos i želja da upravljamo situacijom. Naša vezanost za planove i očekivanja. No najopasnija od svega jest želja da jurimo, koja od nas stvara robove gladne kilometara i velikih udaljenosti.

Goranov plan bijega propao je odmah: "Policajac je nazvao i rekao da noć provedemo u kafiću" Goran u Africi Goran u Africi Goran u Africi +2 Goran u Africi

Sljedeće jutro, nakon još jedne neprospavane noći, Ivan je sjeo pored mene koji sam upravo doručkovao. Znam da se ni on nije baš naspavao. Vidio sam ga kako čitavu noć vrti po mobitelu i gleda u karte Španjolske i Portugala. „Malo sam razmišljao, ipak ću ja ranije krenuti.” U prvi čas nisam shvatio značenje te rečenice, ali već u sljedećem trenutku mi je postalo jasno da je to neizbježan trenutak u kojem dva putnika s različitim ciljevima dolaze do svog zadnjeg raskrižja. Pozdravili smo se brzo, bez puno riječi, na trenutak ostavljajući prazan prostor između nas s puno neodgovorenih pitanja. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što osjećam. Prošao sam kroz osjećaje krivice zbog svoje fizičke slabosti, sebičnosti, pa sve do onog u kojem sam osjetio potpuno olakšanje, sretan što smo oboje donijeli odluku da svatko ide ritmom koji osjeća, slijedeći svoje srce.

Došao je trenutak da ponovno postanem solo putnik. Nema straha od samoće. Nema ni potrebe o tome razmišljati. Davno sam je upoznao i spreman sam ponovno se s njom družiti. Nakon što sam čitav dan odmarao, sutradan je došao trenutak da započnem svoj finalni i posljednji udarac do konačnog cilja. Čitav dan se vozim cestom koja se uzdiže i spušta prolazeći kroz zelena obrađena polja i pašnjake. Cijelo je područje ograđeno kamenim suhozidima bijele boje. Uglavnom prevladava nisko raslinje, a što više napredujem prema sjeveru sve me više podsjeća na Dalmaciju. U daljini promatram obalu Atlantika koju pratim gazeći prema sjeveru. Tu i tamo se pojavi neka raskošna plaža okružena luksuznim hotelima i apartmanima koje si ne mogu priuštiti. Sljedećih dana često spavam u šatoru skrivajući se po rijetkim šumama eukaliptusa. Prolazim kroz mnogobrojna sela u kojima većina ljudi još uvijek koristi konje i magarce da bi prevezli velike količine povrća koje se ovdje uzgajaju.

Rijetko s nekim razgovaram. Nekako je teško uspostaviti komunikaciju i ostvariti odnos. Svjestan sam da turizam koji se ovdje razvio uvelike doprinosi stvaranju krive slike koji ljudi stječu prilikom moje pojave. Slika je to bogatog Europljanina koji se vozi biciklom kroz Maroko. Često se tijekom svojih dionica prisjetim Bliskog istoka i nevjerojatnog gostoprimstva koje sam doživio u tom prostoru. Za razliku od Bliskog istoka, u Africi to baš i nisam iskusio. Jedini koji nam je do sada otvorio vrata svoje kuće bio je Jack u dalekom Senegalu. Koliko sam se samo puta pitao zbog čega je to tako. Po čemu se razlikuje islam na Bliskom istoku od ovog u Africi? Je li možda siromaštvo Senegala i Mauritanije uzrok tome? Ili iskrivljena slika o bijelom čovjeku od kojeg su naviknuti dobivati i koji je tako dao svoj doprinos gubljenju religijskog identiteta i razmazio njihovu gostoljubivost?

I baš kad sam pomislio da od gostoprimstva više neće biti ništa, dolazim do sela Laakarta. Iza mene je težak dan u kojem me vjetar ponovno posjetio i snažno udario u prsa, od jutra usporavajući napredovanje. Zbog očaja i umora izgledalo mi je kao da je sva moja fizička snaga nestala. Da je izgorjela i raspala se poput papira u vatri. Bilo je hladno i nalazio sam se u nezgodnoj poziciji – na manje od jednog kilometra od oceana, u golom obrađenom prostoru bez ikakve zaštite od vjetra i mogućnosti dizanja šatora. Jedino logično je bilo prespavati negdje u selu između kuća. Ali gdje pronaći idealnu poziciju? Ušao sam u lokalni kafić i zamolio konobara za savjet. Nakon nekoliko razmijenjenih rečenica pogledao je oko sebe. „Danas je jako hladno, a noću će se temperatura dodatno spustiti. Spavat ćeš kod mene, u mojoj kući.” Tu noć sam dobio priliku uživati u ugodnom društvu. Druženje se rasteglo do ranih jutarnjih sati kad sam se, ponovno nenaspavan, prepustio cesti.

Prolaze posljednji dani, a gradovi se samo nižu: Al Jadida, Casablanca, Rabat… Blizina cilja sa svakim se danom sve više osjeća. Njezin me miris toliko preuzeo da pomalo nesvjestan letim kroz sela i gradove koji nestaju iza mene. Mogao bih gledati pomnije, duže stajati i možda u svemu malo više uživati, ali ja samo pičim i odjednom sam na 60 kilometara od Tangiera. Dok ležim u hotelskoj sobi shvaćam da me još dvije dionice dijele od Ceute, da sam jučer posljednji put na ovom putovanju spavao u šatoru i da je sad stvarno kraj.

Tako je i bilo. Proletio sam kroz posljednji grad, prešao preko posljednjih uzbrdica i nizbrdica i stigao do sela Fnideq, nakon kojeg se diže željezna ograda. Promatrao sam kilometarsku kolonu Marokanaca koji čekaju da uđu u Ceutu ne bi li pokupovali europske proizvode koje će kasnije prodati u Maroku. Zahvaljujući svojoj putovnici ne moram čekati u redu. Samo prolazim, promatrajući ljude koji to ne mogu.

Goranova najteža bitka na putovanjima: Priča o povratku kući u Hrvatsku iz nikad daljeg Maroka Odiseja u doba korone Odiseja u doba korone Odiseja u doba korone +14 Odiseja u doba korone

Odavno sam shvatio da kraj ne predstavlja ništa više od još jedne odrađene dionice. Nema nekog posebnog uzbuđenja ili zaključka dok se vozim ulicama uređene Ceute. Osjećam samo opuštenost i željan sam odmora. Još jedna priča je gotova, a ovo predstavlja samo njezin kraj. Kao takav, on nije ništa bitniji od početka i svih ostalih dana potrebnih da bi se dospjelo do ovdje.

Dok sam prelazio granicu dobio sam priliku promatrati tu ogradu i prisjetiti se vlastite želje da ovo putovanje bude priča o migrantskoj ruti i ljudima na njoj. Na kraju me čarolija odvela u potpunom drugačijem smjeru. U ponovno otkrivanje pustinje i prepuštanje njezinom doživljaju. Od svih ideja i planova ispalo je nešto treće i ne vidim potrebu sada oplakivati prošlost. Vidim samo razlog za slavlje što sam se prepustio vjetrovima da me nose. Da priča bude promjenjiva i u stalnom pokretu, poput pustinjskog pijeska koji toliko volim.

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju