„Kad biste vidjeli gdje sam se skrasio, ne biste me nikad tražili da se vratim“ – bile su riječi rimskog cara Dioklecijana kada su ga pozvali da se vrati u Rim. Malo smo ga parafrazirali, ali poanta je ista i objasnit ćemo zašto.
Panorama Splita je već stoljećima nezamisliva bez Dioklecijanove palače, jednog od najbolje očuvanih spomenika rimskog graditeljstva na svijetu. Stara jezgra grada je 1979. godine uvrštena na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, a odlično očuvan duh starih vremena privukao je i producente Igre prijestolja. Ovdje su tako odmarali i carevi i zmajevi, pa smo se i mi željno zaputili u prijestolnicu fjake.
I carevi plaču: tko je bio Dioklecijan?
Dioklecijanovu palaču dao je izgraditi oko 300. godine rimski car Dioklecijan. No, koliko ga dobro poznajemo? Ostat će upamćen kao car koji je nakon desetljeća nereda lupio šakom o stol i čvrsto zavladao carstvom: uveo je četverovlašće, te doveo u red financije i vojsku. S druge strane, pred kraj života krenuo je u progon kršćana. Na temelju njegovih edikta izvršen je veliki krvavi progon u kojem su stradali poznati sveci poput svete Lucije, Eufemije i svetog Jurja.
Nakon što je obolio - navodno od reume - odrekao se vlasti i povukao u svoju vikendicu kraj ljekovitih sumpornih izvora koju danas znamo kao Dioklecijanovu palaču. Time je postao prvi rimski car koji je to napravio dobrovoljno (povukao s trona, ne došao u Split, jel).
Kada je nakon njega uslijedila bitka za prijestolje, zvali su ga u pomoć da pomogne razriješiti sukob ili ponovno preuzme dio vlasti. On je na to odgovorio: „Kad bih vam mogao pokazati kupus koji sam posadio svojim rukama, ne biste se drznuli tražiti da zamijenim mir i sreću tog mjesta s olujama vječne pohlepe.“
Prema legendi, jedna proročica mu je rekla kako će mu mač donijeti slavu, ali ne i sreću. Čini se da je tako i bilo, a nesreća je pratila i njegovu obitelj – supruga i kćer su mu ubijene. Posljednje dane proveo je u svojoj palači, gdje je umro početkom 4. stoljeća. Neki su smatrali kako je umro „žalostan i sit života“ (kružile su i glasine o samoubojstvu), dok su neki tvrdili kako je umro zadovoljan, ne marivši više za probleme Carstva.
Fjaka života u luksuznoj vili-logor s pogledom na more
Današnje cijene najma i kvadrata u Splitu vjerojatno bi i Dioklecijana izbile iz cipela. Srećom, strastveni graditelj našao se u pravo vrijeme na pravom mjestu. Zgrabio je zgodnu parcelu tik do mora i radovi su počeli: hrpa kamena s Brača, nešto mramora iz Italije, malo crnog grafita iz Afrike … I u svega deset godina rodit će se raskošna vikendica od gotovo 40 tisuća metara kvadratnih. Bome, ovdje bi svatko (rado) zaboravio na carske spletke s one strane mora. Dioklecijan ju je utvrdio bedemima i kulama da ga nitko ne ometa.
Palača je podijeljena na četiri dijela, od kojih je južni dio bio namijenjen caru, a sjeverni carskoj straži. U unutrašnjost je vodilo nekoliko vrata. Danas ih možete pronaći kod spomenika Grguru Ninskom (Zlatna vrata), kod tržnice (Srebrna vrata), na zapadnoj strani kod palače Benedetti (Željezna vrata) te na izlasku iz Podruma prema moru (Mjedena vrata).
Prepoznatljiv dio panorame Splita jest 57 metara visok zvonik do kojeg je moguće popeti se stepenicama i uživati u nevjerojatnom pogledu na grad i more. On pripada današnjoj Katedrali sv. Duje koja je, ironično, podignuta na mauzoleju cara koji je progonio kršćane. Sveti Dujam bio je jedan od mučenika stradalih za vrijeme Dioklecijanovih progona, a danas je zaštitnik grada Splita.
Još jedna potvrda o tome koliko je povijesti i religije zgusnuto na malom području jest Jupiterov hram. Spomenik je to vrhovnom bogu rimske mitologije, Zeusovom pandanu, vladaru svjetla, grmljavine i munje, zaštitniku pravde i istine.
Oltar bogova… i turizma
Hram čuva jedna od sfingi koje se nalaze u palači, a koje je Dioklecijan donio iz Egipta. Jedna crna ljepotica posebno zapinje za oko – duga čak dva i pol metra i visoka metar. Pronaći ćete ju na slavnom Peristilu, središnjem trgu Palače. Kada bi se car u davna vremena ovdje pojavio, podanici bi mu padali pod noge i ljubili plašt. Danas su careve štovatelje zamijenili brojni turisti koji pokleknu na moderniji način, s kamerama i mobitelima.
Nezaobilazan je i tzv. Vestibul, atrij i kružna dvorana visoka 17 metara. U ovoj akustičnoj oazi ćete često zateći glazbenike i (besplatno) doživjeti klapsku pismu. Kao da pjevaju caru pod prozorom spavaće sobe! Ne, ozbiljno: u dijelu palače pored Vestibula, u kojem se danas nalazi Etnografski muzej, nalazile su se carske odaje u kojima je boravio Dioklecijan glavom i bradom.
Raskošna palača ima i svoj „underground“. Spustite li se stepeništem s Peristila u slavne Podrume, vidjet ćete nekadašnje carske odaje koje odaju porijeklo vodovoda i kanalizacije, a danas su poslužile kao set za snimanje Igre prijestolja. U Podrume stanu čuda, od pultova i vitrina sa suvenirima, do prostora za razna gastro i kulturna događanja. I čuvanje zmajeva, očito.
3 mjesta za izlet zbog kojih se isplati živjeti u Splitu
Prođete li kroz Podrume na drugu stranu, izaći ćete na rivu kroz Mjedena vrata. Čak i ako za njih niste znali, ako ste ikad posjetili palaču, vjerojatno ste u nju ušli baš kroz ova „morska“ vrata. To su ona gdje se ljeti naguravaju kolone turista koje prilaze s rive prateći svog vodiča sa zastavicom dok on daje upute: „Pomalo, pomalo, ljudi moji…“
Pusti me proć!
Metež koji nastaje u uskim uličicama između zidina podsjeća nas na simpatičan detalj koji lako možete promašiti. Naime, u palači se nalazi jedna od najužih ulica na svijetu. Široka je tek oko pola metra i zovu je prigodno - ulica „Pusti me proć'!“.
Kakva li radost za stanare palače! I to je cijena koju treba platiti za carski život. Ne čudi što su mnogi pretvorili domove u apartmane za turiste i pronašli svoj mir negdje dalje, poput Dioklecijana. Cijene stanova u palači vrte se oko dva milijuna kuna – neki milijun više, neki milijun manje. Dakle, trebat će vam nekoliko tisuća „splitskih“ novčanica. Pogađate li o kojima je riječ? To su one od 500 kuna, na kojima se nalaze Splićanin Marko Marulić i Dioklecijanova palača.
Zainteresiranih ne nedostaje. Takva je uostalom i povijest splitske ljepotice. Kada je u 6. stoljeću Salona razrušena, stanovnici su se sklonili upravo ovdje. Zbog toga se i sama palača s vremenom proširila, a pretpostavlja se kako je u njoj i okolici živjelo čak deset tisuća ljudi.
Skoro dvije tisuće godina kasnije, Split vrvi životom, a među zidinama se i dalje (dobro) živi. Kad bi vidio kako se dobro drži i služi njegova palača, vjerojatno bi i sam Dioklecijan zaključio: „Koji sam ja car.“
