Chiatura je gruzijski gradić u regiji Imereti. Leži na obali rijeke Kvirila okružen brdima i stijenama. Relativno je mlad jer je značanije naseljavanje i podizanje grada počelo tek krajem 19. stoljeća s otkrićem nalazišta ruda. Ovo je odredilo i njegov karakter industrijskog i siromašnog radničkog grada.

Gotovo 4000 stanovnika radilo je u rudniku 18 sati dnevno, a higijenski uvjeti bili su nepostojeći. Rudnik se nalazio na strmoj uzbrdici i uspon do njega svakog jutra oduzimao bi puno energije i vremena, pa su često odustajali od povratka doma nakon radnog dana i jednostavno spavali u njemu.

S obzirom na nehumane uvjete rada, možda ne čudi što su za vrijeme Ruske revolucije preferirali radikalnijeg Staljina od njegove konkurencije. Obraćao im se jezikom naroda, dok menjševički diplomatski govor nije rezonirao s njihovim potrebama.

Konačno, 1954. godine instalirana je žičara koja ih je prevozila rudare iz grada do rudnika. Iste te žičare ostale su u pogonu do današnjih dana. Pogledate li fotografije iz 1960-ih, vidjet ćete da se gotovo ništa nije promjenilo osim reklama.

Pred kraj SSSR-a poslovi u rudniku su ''presušili'' i velik dio stanovništva potražio je bolji život negdje drugdje ostavivši iza sebe napuštene kuće i stanove. Danas ih je ostalo svega 12 000, upola manje nego za vrijeme Sovjetskog Saveza. Rudnik je preuzela privatna tvrtka no proizvodnja je slaba, a plaće kasne.

Grad u kojem se uspinjače kreću, ali vrijeme stoji

Donedavno su na istoj infrastrukturi iz tog doba vozile tri linije, od kojih su dvije polazile iz centra grada. Lokalno stanovništvo je po navici koristilo ove ''leteće lijesove'' i zbunjeno gledalo u turiste koji dolaze vidjeti ove kante kraj svih ljepota koje Gruzija pokušava turistički promovirati.

Strani posjetioci su pak bili zgroženi zahrđalim i škripavim metalnim kutijama koje izgledaju kao da će se raspasti svake sekunde, začuđeni što uopće rade. Prozori su mali i okrugli kao u podmornici, a čelična mreža koja ih prekriva ne omogućuje baš neki pogled. Ali je zato barem vožnja besplatna.

Za upornije istraživače preostaje zadatak: pronaći ostale, napuštene žičare po gradu.

Mračni turizam je ubio nesigurnost, a sada će sigurnost ubiti mračni turizam

''Stare raspadajuće sovjetske strukture ovdje ljudi još koriste i pronaći ćete ih na svakom uglu. S obzirom da sam po struci inženjer, napravio sam malu inspekciju i zaključio da ne želim ulaziti'', komentar je jednog posjetioca na TriAdvisoru koji ipak nadodaje: ''Ali ako želite skrenuti s utabanog puta i zakoračiti u komunističku prošlost, ne oklijevajte.''

Sve veći priljev turista ''pritisnuo'' ih je na konačni popravak ubojitih uspinjača jer nisu htjeli dodatnu morbidnu reputaciju. Trenutno je promet uspinjačom zatvoren zbog navodnog remonta (kažemo ''navodnog'' jer je već jednom bio zatvoren, a kad je otvoren, promjene su bile minimalne).

Ostaje nepoznato hoće li nove uspinjače zadržati stari izgled ili će ih u potpunosti zamijeniti novim sistemom. Iako će novi prijevoz biti sigurniji, mnogi smatraju kako će upravo to utjecati na smanjenje broja turista koji dolaze vidjeti ove sovjetske fosile.

No, i bez njih, grad i okolica pružaju više nego dovoljno materijala za urbane istraživače: stare sovjetske konstrukcije, tvornice, mozaike Staljina i Lenjina, spomenike narodnih heroja

Stanovništvo, premda većinom ne zna engleski jezik, je vrlo gostoljubivo i rado će vas pozvati na čašicu žešćeg lokalnog brendija Chacha.

Prošećete li malo dalje, naći ćete atrakciju za koju ćete poželjeti da ima uspinjaču

U blizini grada Chiatura nalazi se tzv. Stup života ili Stup Katskhi, vapnenački monolit visok 40 metara na čijem se vrhu nalazi monastir sv. Maksima Ispovjednika. Danas u njemu živi samo jedna osoba, monah koji je napravio improvizirane stepenice. Riječ je o jednoj od najvećih atrakcija ove regije.

Preostaje samo ponovno isto pitanje – usudite li se?
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju