Da li ste se ikada zapitali što je ljepota? Onako, malo filozofski, jer okruženi smo svijetom u kojem ona dominira. Opipljiva je, prisutna, površna i bitna. Baš kakva i treba bit! Složili se ili ne, u današnje doba postala je presudna, iako nikada nije bila nebitna.

Želite samo posao, popust kod vodoinstalatera, krivo se prestrojiti u punu prometnu traku, zaobići red na blagajni... Ako ste lijepi, ne moramo vam to niti reći, imate veću šansu da to sve odradite bez problema.

Biti lijep? Da li je to samo savršen poredak ili simetrija dijelova? U teoriji, koja me ovom prilikom daleko odvela, ideal ljepote ovisi o kulturi, ali se i kontinuirano mijenja. Zapravo ne postoji jedinstveno objašnjenje ljepote, ali brojni pokušaji da se definira, zapravo govore o njenoj vječnoj zagonetnosti.

Sunce nemilosrdno prži. I nebo i zemlju. Dolinu rijeke Omo. Etiopija. Sada osjetim zašto ovaj komad svijeta nazivaju "pakleni raj". Beskrajno lijepe pejzaže briše neizdržljiva vrućina. Tražim komad hlada. Bilo kakvog!

Trenutak prije napravio sam par fotografija. Gospođe Alitri. Sada je vrijeme da ih platim. Ljepota je u dolini Omo, nešto što se nudi, pokazuje, ali ako je želite vidjeti morate dati novac. Pošteno. A ova žena ispred mene po svim mjerilima "paklenog raja" sasvim sigurno je lijepa.

3 fotografije. 15 birra. Precizno kao u kakvom trgovačkom centru odbrojava mi svaku fotografiju. Plaćam, u tom gotovo neugodnom fotografskom pokušaju. Za oboje. Napetom zbog neprestanog poziranja. Alitri novčanice nisu dovoljne, kaže mi, daj još.

Dajem još dva birra. Sada je zadovoljna. Sretno me grli, dok joj napaćene, gole grudi lamataju po trbuhu. Žvače zeleno sjemenje, a koru mi kroz izbijene zube pljuje po nogama. Kao tanjur velik drveni prsten rasteže donju usnu u osmijeh. Jedini kojeg sam vidio toga dana, a zasigurno najneobičniji koji sam vidio – ikada.

Žene iz afričkog plemena Mursi, planetarno su poznate po umetanju drvenih tanjura u usta. Djevojkama od 15 do 16 godina majka ili neka druga žena iz sela rasječe usnu i izbije dva prednja zuba na donjoj vilici, u koju se zatim stavlja mali drveni ili glineni kolut.

U razdoblju od par mjeseci u usta se umeće sve veći komad drva. Nakon nekoliko mjeseci kolut može biti i širok do 25 centimetara. Koliko će djevojka rastegnuti usnu ovisi najviše o tome koliko je spremna nositi se s iznimno jakom boli i nelagodom, a nema sumnje da za umetanje velikih tanjura i motiv mora biti strašno velik.

Vraćam se na početak, u naručje teorije. Priznajem sam sebi, daleko nas je odvela. Platon kaže da od ljepote duši rastu krila, zato je dragocjena jer nas oslobađa trenutka i vremena. Za čovjeka ima ogromnu vrijednost. Upravo tako, daleko od grčkih filozofa, na vrelini ovog afričkog sunca, veličina koluta u ustima, ožiljci po tijelu i rane od biča isto imaju dodanu vrijednost.

Kao muškarac imaš potpuno pravo da je posjeduješ, jer žene na ovom mjestu i nisu ništa drugo nego posjed. Vrijednost ovisi o izgledu, a najljepši "primjerci" vrijede oko 20 krava.

Investitor ili poduzetnik bi to sasvim sigurno procijenio kao sjajnu investiciju, jer turisti koji dolaze plaćaju za fotografiranje tih žena. Ali trenutak kada novčanica iz bijelih ruku namazanih zaštitnom kremom prelaze u crne ruke, prašnjave od kamenom mljevenog kukuruza, jedina je dodirna točka između ova dva, međusobno šokantna svijeta.

Plaćeni "suvenir" koji će sasvim sigurno donijeti puno lajkova na društvenim mrežama, više nego što muškarci mogu zaraditi prodajući stoku. Puno, puno više.

Za razliku od botoxa i silikona, koji spadaju tek u korekciju, koluti u ustima zapravo su ekstremni make-over. Ženska ljepota i majka priroda nisu bili dovoljni. Zašto?

Postoje najčešće dva kriva objašnjenja zašto to čine. Prva teorija da veličina tanjura određuje status u klanu ili donosi veći miraz, neistinita je iz razloga jer se na ovakav obred ponekad odlučuju i djevojke koje su već udane.

Druga teorija je da su se Mursi odlučili za ovakav "izgled" kako bi na taj način odbijali lovce na robove jer ovakav izgled šokira zapadnjake. Šokira, međutim prava istina je da se tanjur kao dekoracija kotura kroz ovaj narod još iz prapovijesti. Vezan je uz odrastanje i trenutak kada djevojčica postaje žena. Isto kao što su muškarci plemena Mursi uvijek potpuno goli.

Krug u ustima je most između tijela i zajednice. Na pitanje bilo kojoj ženi zašto to radi odgovor je uvijek isti: "želim izgledati lijepo poput svoje majke". Bilo nama to shvatljivo ili ne, činjenica je da je probijeno tijelo za Murse lijepo i jedinstveno, jednako kao što su im bijelci ružni i prozirni, te ih nazivaju "oguljenima".

Nekoliko stotina kilometara dalje, u koritu isušene rijeke, odjekuju udarci debelih šiba. Nikakvi jauci, nikakvo zapomaganje, tek trube koje ponosno javljaju da je bol prihvaćena, a žrtva podnesena. I svako par minuta javi se nova truba. Žene tako pokazuju muškarcu svu svoju snagu divljeg lava kojeg nose u sebi, izazivaju i provociraju da ih se bičuje, da im se nanese bol, stavljaju svoje tijelo iza granica iskušenja.

Hamar žene su hrabre, stalno mi ponavlja moj vodič Algo. One podnose bol koji šokira. Bogovi u drveću svaki ožiljak na leđima smatraju zalogom za budućnost, jer ožiljci i bol su bogovima mili. Oni su ovdje neraskidivo povezani.

Kada žena dođe u kuću svog muža, njegova majka, njegove sestre i rođakinje dođu do nje, i pokazuju ožiljke od bičevanja. Kažu: "Vidi koliko smo mi patile za njega, skoro smo umrle, nemoj ni ti patiti manje“. Jer samo se patnja i bol ne mogu ignorirati. Ožiljci se s ponosom nose.

I dalje pokušavam saznati kakvo je naše tijelo. Kako izgledamo? Grupa žena sjedi na suhoj zemlji. Sjedam i ja. Licem u lice. Na leđima im se suši krv. Miriše. Pitam ih kako izgledam? Vodič mi prevodi odgovor: "Nikako!"Pokušavam dalje. Ništa baš ništa. Izgledamo im uvijek isto – nikako!

Ingbo, tek malo starija od svih odgovara: "Tvoje tijelo je prazno. Nema nikakvu priču. Tvoje ruke su bijele, sunce i zemlja nisu dio tebe. Nisi ubio životinje. Ti nisi yirmit (ime koje nosi netko tko je ubio čovjeka). Ti ne možeš biti heroj."

Žene plemena Karo svoje oznake ljepote, ili tjelesnu perfekciju, urezuju žiletom i staklom u kožu, a u otvorene rane utrljavaju pepeo. Svaki uzorak ima svoje značenje, najčešće je simbol snage, pokazuju nam da su spremne preživjeti na najnepristupačnijem i najsurovijem mjestu na Zemlji. Ovdje je svaki dan igra na život ili smrt, žensko tijelo umjesto nježnosti, pokazuje da živi kroz bol i da je može podnijeti.

Plemena su u vječnim sukobima oko izvora pitke vode. Gurma, Karo ratnik mi kaže: "Za nas je najveća čast i priznanje ubiti čovjeka. I onda dobivaš posebno ime. Bit ćeš poštovan. Jer moraš dokazati hrabrost ratnika.

I ne možeš uzeti sebi ženu dok ne ubiješ čovjeka, slona ili lava, a danas su došli dani da je lakše ubiti čovjeka nego lava. Takve su i naše žene. One moraju biti ponos ratnika. Divlje lavice. Koje i ranjene podnose bol. I nose svoje ožiljke. Kao dokaz. Vidiš, to je ljepota koje se i ti možeš bojati."

Preživljavanje. Tijelo. Ljepota. Zatvaram oči . Simetrija i poredak dijelova. Savršen razmak. I samo mogu zamišljati dalje. Možda je jedini u pravu bio Platon, kad je rekao da se ljepota može samo vidjeti samo iznutra, tek kada se oči širom zatvore!

Žene žirafe

One nikada ne potrče, nikada ne skaču, ne igraju se i zapravo jednostavno nikada ne dožive pravu fizičku slobodu. One su samo ... lijepe. Priča kaže da su poglavice plemena Padaunga, na tromeđi Mianmara, Tajlanda i Laosa, htjeli da njihove žene sliče na labude. Kako su oni imali dugačke vratove, odlučili su žene uljepšati tako da im rastegnu njihove. Jedini način bio je kolutima. A 25 koluta, koliko se maksimalno može staviti na vrat, smatra se iznimnom ljepotom.

Ženskoj djeci koluti se počinju stavljati u dobi između pet i devet godina, a tempo ovisi samo o prilagodljivosti vrata te o količini boli koja je neizbježna. Iako su prsteni u prošlosti bili od zlata i smjele su ih nositi samo djevojčice „čistog“ podrijetla, rođene u srijedu, i to za punog Mjeseca, u posljednje “dolarima iskvareno vrijeme” zlato je postalo bakar, a ljepota, okovi stvarnost sve ženske djece iz plemena Padaunga.
 

LadyBoy

Na gotovo samom početku tajlandske priče, većina turista fotografira se onako pozerski s ladyboyjima, zadovoljno se cereći okruženi nizom krasotica, ukrašenih perjem, šljokicama, i golim grudima, da bi se zatim u hladnoj Europi, pokazujući istu fotografiju, s osmjehom i uz čuđenje promatrača, zaklinjali da su te prelijepe žene zapravo muškarci.

Dalje, kako to po pravilu biva, te kako samo muškarac može savjetovati muškarca, saznao sam u povjerenju; da visoka žena, lijepih koščatih ramena, uskih bokova, i dugih nogu, na Tajlandu, može biti samo i jedino – muškarac.

Ladyboy ili katoey – treći spol. Po danu muškarci, po noći prelijepe žene. S ili bez. Ili uvijek samo – ladyboy. Fama o izgledu tajlandskih transvestita, kobnim procjenama i danas golicaju maštu mnogih. Na pitanje zašto? Odgovor je bio bezvremenski – kako služiti bogovima, ako ne znaš služiti ljepoti? Kako?

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju