Više je autobusnih linija kroz Hrvatsku u kojima vožnja traje preko deset sati. Rekorderi su Vukovar - Dubrovnik koja prometuje preko BiH i taje 15 sati, Pula - Dubrovnik koja traje gotovo 15 sati, Varaždin - Dubrovnik, također gotovo 15 sati, te Pula - Osijek koja traje devet i pol sati ukoliko nema zastoja na cestama.

Mi smo se vozili linijom Zagreb - Dubrovnik, magistralnom cestom, koja je trebala trajati 13 sati, ali zbog radova na cesti u okolici Splita te okolici Dubrovnika i zastoja u prometu, do našeg smo se odredišta vozili više od 14 sati.

Putovanje je počelo u hladno rano i maglovito jutro na zagrebačkom glavnom autobusnom kolodvoru gdje smo čekali autobus koji je krenuo iz Varaždina u 5:50 sati.

Nešto prije dolaska autobusa na zagrebački kolodvor u 7:30, na peronu je osim kolegice i mene, bilo svega još nekoliko osoba - sve redom turisti. Tek što je počelo svitati, autobus je stao na peronu 206. Iz njega su izašla dva vozača koja su odmah počela prezimati torbe putnika i pošiljke koje trebaju stići do raznih odredišta na njihovoj ruti uz Jadransku magistralu koja je proglašena jednom od najljepših cesti na svijetu.

Te prosinačke srijede nije bilo previše paketa, a niti neuobičajenih. Ali, da ih je nekad znalo biti - jest. Uigrani tim - Ivan i Stjepan vozači su s dugim stažom i gomilom zanimljivih priča. ''Jednom su prilikom od nas tražili da prevezemo urnu'', rekao je Stjepan koji posljednjih 20 godina vozi autobuse, a 15 godina prije toga bio je vozač kamiona. Dodaje da urnu s pepelom pokojnika nisu preuzeli, ponajviše stoga što nema pravila prema kojima bi naplatili taj ''paket''.

No, bude i paketa koji ne izgledaju sumnjivo. Jedan takav prevozili su do Splita, a tek kasnije su saznali što je u njemu. ''Prije par godina je bila jedna mala kutijica. Čovjek je to slao nekamo na more, ali nije spomenuo što je unutra. Bilo je veličine kutije za cipele. Kad smo to u Splitu isporučili i pitali što je unutra, saznali smo da je unutra zmija, neki mali piton. A nismo ga pazili, okretali smo tu kutiju lijevo desno, jer je bila gužva. Zmija je bila unutra, a mi nismo imali pojma o tome'', ispričao je Ivan koji autobuse vozi već 13 godina.

Osim kolegice, mene i gospođe Biserke koja je krenula iz Varaždina, turisti iz Azije bili su jedini putnici tog autobusa, sve do Karlovca gdje se ukrcalo još nekoliko osoba. Ali nakon Plitvica u kojima su se iskrcali gotovo svi putnici, u autobusu nas je ostala tek nekolicina.

Iako se te prosinačke srijede u autobusu od Varaždina do Zagreba nalazila samo jedna osoba, a u Zagrebu se ukrcalo još 13 putnika od kojih je većina izašla na Plitvicama, Ivan i Stjepan kažu da je autobus poloprazan samo zimi, dok se na ljeto traži karta više.

''Danas su u autobusu gotovo samo stranci, ali ljeti ima više domaćih putnika'', kaže Stjepan, dodajući da ta linija postoji već 20 godina, prometuje svaki dan i da mu se nikada nije dogodilo da je na odredište dovezao prazan autobus.

Ovo je 10 najljepših cesta na svijetu

Što više putnika, to više anegdota. Jednu od njih s nama je podijelio Ivan. ''U ovoj ljetnoj sezoni kad smo jednom putovali iz Splita prema Zagrebu, doši smo u Zadar i bili smo puni do kraja. Bila su dva stranca, muškarac i žena i kupili su četiri karte, za četiri sjedala. Sjedili su u svakom redu po jedan sam, a autobus je bio pun ljudi. To mi je bilo malo čudno. Nisam to nikad doživio'', ispričao je Ivan.

Izvan sezone, malo je putnika. U gotovo praznom autobusu koji je bez poteškoća prolazio magistralom, vrijeme ove duge vožnje kratili smo razgovorom s gospođom Biserkom iz Varaždina. Ona nam je ispričala kako se u posljednje vrijeme češće vozi upravo ovom linijom, jer ide u posjet kćeri koja živi u Zadru sa suprugom i dvomjesečnim sinom. Kao i većina baka, jedva čeka vidjeti svog unuka i upravo je on razlog zbog kojih je još češće na ruti Varaždin - Zadar. Duge vožnje, kaže, nisu joj problem i nikada u autobusu nije doživjela neugodne niti bizarne situacije.

Nešto prije nego smo došli do dijela magistrale s pogledom na more, 20-minutni odmor iskoristili smo na kultnom stajalištu Macola, vlasnika Željka Oreškovića. Željko nam je rekao da je u mirovini, pa smo o ovom nezaobilaznom stajalištu razgovarali s njegovom sinom Markom. ''Restoran Macola je sagrađen prije 20 godina na pola puta od Zagreba do Splita, na cesti DC1 s ciljem da se sve autobusne linije i zadržavaju ovdje, kao i ostali putnici. Najviše se ljudi zaustavlja od travnja do listopada, kad je i sezona u cijeloj državi. Gotovo sve autobusne linije staju ovdje'', rekao nam je Marko Orešković.

Ipak, dosta posjetitelja izgubili su izgradnjom autoceste. ''Autocesta je sigurno utjecala na posao. Promet na ovoj cesti po mojoj gruboj procjeni se sigurno prepolovio'', kazao je Marko.

Sljedeće duže stajanje od 15 minuta bilo je na autobusnom kolodvoru Zadar. Ondje smo se pozdravili s gospođom Biserkom koja je je bila jedna od rijetkih koja se ovom linijom vozila više od šest sati. Poželjela nam je sretan nastavak putovanja, a mi njoj ugodno druženje s obitelji.

Da se na dugim stazama događaju i nepredviđeni problemi svjedočili smo dolaskom u Trogir. Uobičajeno autobus stane na autobusnom kolodvoru, međutim, zbog nestanka struje, rampa za ulazak na kolodvor bila je spuštena pa autobus u kojem smo bili nije mogao ući na kolodvor. Srećom, nije bilo putnika koji su izlazili niti onih koji bi ušli u njega, pa smo stajanje na tom kolodvoru ''preskočili''.

>>Top 10 najluđih, najviših i najzavojitijih cesta na svijetu

Putnik koji je također bio na dužoj dionici ove rute je 67-godišnji Đuro koji se ukrcao u Slunju i izašao u Splitu. On je također išao u posjet obitelji s kojom će provesti božićne blagdane. ''Vožnja je trajala sedam sati. Dugu vožnju mogu izdržati, nije loše. Staje se. Ima WC-a po autobusnim kolodvorima. Stali smo kod Macole, stali smo u Zadru, i u Šibeniku pet minuta. Mogu izdržati'', rekao nam Đuro kad smo ga upitali kako podnosi duge vožnje.

U Splitu putnike preuzima partner autoprijevoznika koji je vozio rutu od Varaždina do Splita, a sljedeće jutro na jednoj od najdužih ruta koje prometuju magistralom, preuzima putnike iz Dubrovnika.

Prilikom izlaska iz Splita dočekala nas je kolona vozila koja je nastala zbog radova na cesti. Kroz kratku rutu migoljili smo više od sat vremena. Zbog radova na cesti pokraj Dubrovnika također smo izgubili dodatno vrijeme, pa je naša vožnja trajala umjesto 13, više od 14 sati.

U krajnjem odredištu ove linije - Dubrovniku, osim vozača, izašle su tri osobe - nas dvije novinarke koje smo radile priču o jednoj od najdužih autobusnih linija u Hrvatskoj i jedna putnica koja je u autobus ušla u Splitu. Iscrpljene i umorne iz autobusa smo izašle u 22 sata. Ovako duga vožnja prava je patnja i nije ni čudno da se nitko ne vozi njome od početka do kraja.
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju