Ivana Hanjš je otišla na jugoistok Azije, napisala nam par tekstova, uređivala svoj blog, pila, jela, snorkelala, vozila motor, stavila milijun slika, i nakon 4 mjeseca je na velikoj prekretnici. Ako volite putopise, pročitajte i ovaj intervju. Dobit ćete želju za putovanjem. Odmah...

Kako si se uopće bila odlučila na putovanje?

Oduvijek su me privlačila putovanja, filmovi o Indiani Jonesu, stare civilizacije poput Egipta te sam godinama „gutala“ putopisne knjige, dokumentarce i pohodila putničke tribine tijekom studiranja u Zagrebu. Odlazila sam na kraća putovanja, no mučilo me što su sva ta putovanja imala kraj. I ja sam htjela, kao i mnogi putnici, kupiti jednosmjernu kartu i otisnuti se u svijet, no mislila sam da ne mogu. Sve dok se jedno jutro nisam probudila i rekla si – e, pa mogu!


Kako si se pripremala za put?
Svi koji pričaju da novac nije bitan, trkeljaju gluposti. Bitno je dobro financijski se podmazati prije puta, no istina je da, dok si jednom na putu, novac više nije toliko bitan i postoje načini da se budžet „rastegne“, koristeći brojne stranice za volontiranje, couchsurfing, izbjegavajući turističke gužve i živeći kao lokalci. Upornost, dobro poznavanje lokalnih običaja i cjenkanje također pomažu.

Otkud financije?
Ja sam strateški isplanirala da će mi trebati oko dvije godine da uštedim novac za „put bez povratka“. Stoga sam paralelno uz studiranje i pisanje diplomskog rada obavljala dva posla, bez slobodnog dana ili blagdana. Odrekla sam se izlazaka, nove garderobe, kozmetike, frajera... Tek bih si pokoji put priuštila kraće putovanje da ne „svisnem“ od brutalne samodiscipline kojoj sam se svojevoljno podvrgla.


Puno ljudi me pita otkud mi novac za putovanje te očekuju neku romantičnu priču, no dok im ispričam koliko je znoja, odricanja i motivacije bilo potrebno, iznenade se. Mnogi bi htjeli vidjeti Australiju, Tajland i Južnu Ameriku, no ne bi se odrekli novih mobitela, još jednog para traperica i svakodnevnih kava. A ja sam učinila upravo to. Trenutačno živim od svoje ušteđevine, bez ikakvih drugih prihoda. Financirala sam se u potpunosti sama, a putujući obavljam i volonterske poslove u zamjenu za smještaj, što je odličan način za stjecanje novih iskustava koji kasnije završe u životopisu. Teže je ako se dolazi s Balkana jer se mora raditi dvaput više nego u nekim drugim zemljama, a za isti prihod. Nemam sponzora iako bi ih, naravno, bilo lijepo imati.

Nakon što sam diplomirala i izgubila studentska prava, a time i svoja dva posla, spakirala sam svoja dva ruksaka i – otišla.


Što te mučilo dok si se pripremala?
Apsolutno ništa. Pomisao o tome da ću uskoro vidjeti sve o čemu sam maštala i do tad gledala na dokumentarcima, ispunjavala me kao ništa do tad. Skupa sa mnom maštali su i moji prijatelji i obitelj. Jedino je bilo teško priviknuti se na novostečenu slobodu, na nove mogućnosti koje su u Hrvatskoj nezamislive, na vrućinu te začinjena jela. Prva dva tjedna nisam mogla jesti, a sad ne mogu zamisliti obrok bez čilija.


Kako si se osjećala kad si sletjela?
Stjuardese su nas počele buditi i nuditi nam piće. S lica sam maknula masku za spavanje i upalila ekran ispred sebe na kojem je pisalo „Tajland“. Pista je bila užarena od sunca, a kako smo slijetali, oko nas su letjele bijele ptice. Smijala sam se kao luđak. Bila sam presretna. Check-in je prošao bez problema iako sam sletjela s jednosmjernom kartom i nikakvim planovima, potpuno „na slijepo“. Možda mi je malo pomogao i osmijeh, koji u Jugoistočnoj Aziji otvara mnoga vrata.


Što si sve prošla do sad?
Do sad sam prošla cijeli Tajland, Kambodžu i Vijetnam, te sam trenutačno na tajlandskim otocima. Uskoro idem u Španjolsku jesti paellu i usavršiti španjolski jezik, a zatim preko oceana. U četiri mjeseca koliko putujem, vidjela sam da je drugačiji život od onoga u Hrvatskoj moguć.

- privlačila sam pažnju bjelinom svoje kože i pjegicama te bila fotografirana od mnogih Tajlanđana; jedan dječak se sakrio iza tate kad me vidio, a jednom me u autobusu probudilo diranje po nozi; naime, Azijati žele biti bijeli te ne shvaćaju zašto Zapadnjaci žele biti tamni! Jedna starija Tajlanđanka htjela je sa mnom prošetati kako bi ju susjedi vidjeli s „bijelom prijateljicom“.
- počela sam piti kavu (s jogurtom, kokosom, jajetom)
- jela sam egzotično voće koje je u cijeloj Aziji jeftino – mango, „strastveno“ voće, „zmajevo“ voće
- pila sam vino od riže
- proslavila sam kinesku i tajlandsku Novu godinu
- dragala sam slona
- živjela sam s lokalcima u potpuno neturističkoj ulici u Bangkoku
- jela sam palačinke od kokosa
- posjetila sam slavni Angkor Wat u Kambodži (nisam srela Laru Croft)
- prošla sam cijeli Vijetnam od juga do sjevera te sam nosila tradicionalni vijetnamski šešir i vozila se biciklom kroz polja riže
- podučavala sam 9-godišnjeg Škota u luksuznom kvartu u Tajlandu
- davala sam instrukcije iz engleskog jezika Japancima u Kambodži
- naučila sam plesati salsu i raditi iza šanka (barmen iz Južne Afrike me naučio raditi savršen mojito!)
- živjela sam besplatno na dva rajska otoka u Tajlandu – u tropskoj šumi i na kućici na drvu
- svjedočila sam filmskim zalascima sunca
- naučila sam voziti skuter i otkrila sam snorkeling
- bila sam na tradicionalnom tajlandskom roštilju (tri pune kante piletine, lignji i kozica koje se bacaju na žar, a potom umaču u zdjele s umakom; nema salate ni kruha)
- ručala sam na slavnoj plaži gdje se snimao film „The Beach“ s Leonardom DiCaprijem
- živjela sam na raznim mjestima s putnicima iz cijeloga svijeta


Kako puniš baterije?
Kako ne volim biti lijena ni tijekom putovanja, pišem putopisne priče na engleskom na svojoj web stranici Stories Behind Travels, a moje putopisne dogodovštine mogu se pratiti i na Facebook stranici istog imena. No pravu lijenost spoznala sam tek na Koh Lanti, otoku gdje sam mjesec dana živjela i radila u kućici na drvu, a gdje su vrućina i sparina bile nezamislive. Obožavam raditi jogu na plaži i slušati glazbu tijekom dugih vožnji u autobusu. Rekord? 19 sati vožnje s dva stajanja!

Jesi li se zaljubila?
Mogu li ne odgovoriti na to pitanje? (smijeh)

Što si još doživjela?
- Putujem prvenstveno sama i u tome uživam
- Putujem na način da dulje ostajem u jednom mjestu, kako bih se sprijateljila s domaćim ljudima; volim slušati njihove priče i snove te još sad izmjenjujem mailove s Tajlanđankom iz Chiang Mai-ja, koja mi je postala kao mama te mi u suzama spremala voćne sokove i tajlandske slastice za put
- Zaljubila sam se u Aziju i smirenost kojom pristupaju svemu; nema ljutnje, vrijeme nije toliko bitno, a novac još manje; hrana je jeftina, ljudi se vole družiti uz čaj i kavu; a ako ima riže u kući – nitko neće ostati gladan!


Jesi li se promijenila u ova četiri mjeseca?
Jesam! Postala sam još više upornija, tvrdoglavija, sigurnija u sebe i svoju vještinu preživljavanja. Dokazala sam samoj sebi da se sve može ako postoje motivacija i volja za promjenom. Više se ne bojim buba - živjela sam s gušterima, hruštevima, šišmišima, komarcima od dva metra... Mogu dane provesti znojna i bez tuša. Mogu biti budna i po dva dana, spavati bilo gdje, provesti sate i sate u autobusu, ili čekajući isti satima na suncu.

Nemam u planu vratiti se u Hrvatsku, osim u posjetu. Svijet je divan, velik i jednom kad kreneš putovati, pred tobom se otvaraju mogućnosti za koje prije nisi ni znao da postoje. Tko bi se htio odreći toga? Putovati znači biti slobodan! Učiti! I jesti!

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju