Nakon što se popeo na najviši vrh Europe noseći kufer u ruci, osvojio vrh od 6.000 metara u odijelu, pedalinom došao do Jabuke, ispeo brojne vrhove i proputovao dobar dio planeta, diplomirani vagabundo Vitomir Maričić kreće na novu turneju - do kraja svijeta. Morali smo saznati što se sada vrzma u glavi ovog tipičnog punkuferaša pa smo mu postavili par pitanja...

>> Zašto u Emirate? Hrvatica džeparcem s kruzera odlučila živjeti u Dubaiju


Vito, otkuda dolaziš i kuda odlaziš?

Inače dolazim iz kvarnerskog trokuta Rab-Krk-Grobnik, za kojeg je onaj bermudski ozbiljan koliko i bezalkoholna piva. Odlazim u suton, ni sam ne znam gdje, tražeći mjesto gdje pivo teče kao vino, a prekrasne žene se jate kao pohotni lososi.

A trenutno, evo stigao iz vijetnamske rupe Vinh u Thakhek u Laosu, isto takvu vukoje*inu, ali i novu penjačku oazu krcatu modernih 3d smjerova u stijeni da se malo razgibam sa svojim suputnicima. Ovo putovanje se dosta vrti oko sportskog penjanja, što mi je super. Uvijek je u tim putničkim projektima koje radimo, imamo i neki dodatni cilj, što daje dodatnu vrijednost i smisao. Možda mi to treba da si fiktivno predstavim da ne lutam okolo, nego nešto konkretno radim (smijeh).



Otkud ideja za ovo putovanje?

Ideju je posadio kolega Vukić, ovaj momak koji je držao lijevu stranu pedaline do Jabuke, a nekako smo je razradili Kristina Ribarić i ja, da napravimo neki novi korak, ona djelomično istraži svoju struku u jednom potpuno novom okruženju, da odemo na kraj svijeta, i da ja iskoristim Novi Zeland kao platformu za neke druge ideje.

Kako bismo olakšali sve skupa izvadili smo vize, posložili neke ciljeve i putove, zatvorili neka pitanja kod kuće i sad samo treba odraditi zacrtani plan. Meni je u glavi da za početak uspijem ući u neku zemlju obzirom da ne udovoljavam financijskom minimumu koji traže, a onda me samo zanima gdje mogu kupiti kombi i dasku za surf. I to je početak kraja otprilike.


 

Što inače radiš u životu, i kako se financijski spremaš na ekspedicije?

Nikako, zato sam u vječnoj besparici. Hehehe. Ne znam, freelanceam i žongliram svim i svačim po potrebi. Nisam našao nešto što bi me dovoljno zainteresiralo, bilo iskustveno, bilo financijski, pa da to radim dugoročno. Ne jurim previše za novcem, ako mi nešto konkretno treba, nađem posao i način da zaradim, ako mi ne treba, volim biti slobodan.

Doći će možda jednom nešto da me zadrži. Vrijeme mi je vrlo važan resurs, i da bih ga potrošio moram biti dobro motiviran. Zadnjih godina radio sam na raznim projektima, predavao u školama, bio asistent u nastavi, držao treninge, fotografirao i snimao, modelirao... Zapravo nema toga što ne bih radio - ako trebam novac, radim. Eto, ako me uskoro tko želi uposliti, neka mi se javi na stranicu vitom.ir, ako ništa drugo, mogu biti sigurni da ću taj novac kreativno spiskati na sport i putovanja! Još ću im i fotke poslati.

Što se tiče klasičnog pitanja o sponzorima, ekspedicijama i slično, da, često imamo sponzore za neke projekte, međutim zadnjih godina je jako teško dobiti živu lovu. Meni je uvijek drago surađivati s dobrim ljudima i uglavnom se sve svelo na proizvođače sportske opreme. Uvijek ima mjesta za nove, ali ako bih stavio na papir stvari, vrijeme koje potrošim za razvoj projekta, traženje sponzora, dogovor i odrađivanje dogovorenog - je neoptimalno utrošeno. Puno mi je isplativije naći posao, zaraditi novac i ne biti odgovoran.

Trenutno se nekako trudim plivati između tih opcija i pobrati najbolje s obje strane. Čisto da to malo demistificiramo, jer ljudi imaju često dojam da je to neka bajka koju živim, sjedaju milijuni na račun, a ja ne znam gdje s njima. Nije. Više je vještina. Ima putovanja gdje se spava po kolodvorima, parkovima, šumama i jede zrak, da tako kažem. Stvar prioriteta. Ja ću uvijek zamijeniti hotelski smještaj i večeru za iskustvo više. Život nije luksuz, život je iskustvo, treba ga znati pronaći.



A koja je nit vodilja, tvoja filozofija?

Pa ne znam. Teško i općenito pitanje. Pokušavam iskoristiti vrijeme za učenje, putovanje, stvari koje me ispunjavaju nečim ekstra. Vjerujem da treba iskoristiti prilike i da ćemo žaliti samo za stvarima koje odlučimo ne probati. Da sreća prati hrabre. Da su nam granice samo u glavama. Da je pravi život izvan zone udobnosti. Da su najbolje stvari besplatne. Eto, znaju ljudi za sve te klišeje. I slažu se i postaju ih po fejsbucima, ali ih tek manji broj shvati ozbiljnije. Ili shvati tek kad je prekasno. Pokušavam to izbjeći, možda ću jednom i požaliti, tko zna. Još nisam. Sigurno je da nikad neću biti mlađi nego danas. I da imam cijeli popis stvari koje me čekaju, popis koji seže još iz osnovne, svakoga vraga kojeg sam jako zaželio, stavio sam na neki popis. Svi ti popisi dolaze na red, ali se i stvaraju novi. Od najbanalnijih stvari do ludo kompleksnih. Neki taj dječji entuzijazam i volja i želja još žive u meni, i ja to uredno hranim i potičem glupostima. Dugujem to tom nabrijanom klincu koji vječno sanja vrhove, oceane i daleke zemlje.

Ljudi shvaćaju stvari suviše ozbiljno, rade premalo gluposti i robuju izmišljenim pravilima u strahu od reakcije društva. Trebali bi svi na kratko sjesti i razmisliti što bi htjeli vidjeti ili napraviti da znaju da će svijet propasti, za recimo... tri mjeseca? Napraviti si svoj popis. I početi ga pomalo rješavati. Spoznati da je to moguće. I biti generalno sretniji i manje njurgati na državu, susjede, djecu, promet i cijenu benzina. Uvijek ima boljeg i goreg. Uvijek postoji izbor. Treba birati stvari koje te usrećuju. Sreća je jedino pravo mjerilo kvalitete života.



Što ćete sve posjetiti na putu?

Put će se formirati i mijenjati, tako da ne znam. Recimo da je u prvoj fazi, dolasku do otoka koji sam izračunao kao kraj svijeta, u planu posjetiti Kuvajt i Filipine, čisto zbog jeftinijeg leta kroz te države. Halong zaljev i centralni Laos su zanimljivi zbog stijena i penjanja. Fešta u Bangkoku, istraživanje Burme, povratak u Tajland na jug opet zbog penjanja, party, trening i penjanje u Sydneyu i odlazak na Novi Zeland, naći kombi, kupiti dasku, surfati, skakati iz aviona, penjati, skakati s litica, putovati, raftati, posjetiti neke spilje, neke uvale, u međuvremenu naći posao i zaraditi kintu za otići do kraja svijeta, sjesti na plažu, loviti valove....

E sad bilo bi super pročešljati i pacifičke mikrodržavice i otoke jer je Novi Zeland odlična baza za to. Povratak bi svakako bio preko Amerika, kad se već ide do kraja svijeta, onda treba napraviti i pošten krug. Ali ima svašta i u Aziji. A i povratak sam po sebi je donekle fleksibilan pojam. To je tek druga faza o kojoj još ne treba razmišljati. Koga zanima više, može te odluke i destinacije pratiti na našoj fb stranici ekspedicija.net, svojevrsni blog, recimo.

Koji je sastav ekipe?

Pa Kristina i ja smo tu stvorili neku bazu kad smo dogovorili cijeli taj put. Na Zelandu nam se za početak priključuje Vedran Vukić, koji je tamo s nama malo duže, u Aziji je s nama Vladimir Šoić, pa dolazi Milan Bogovac s kojim ćemo do Australije. Prijete se još neki članovi Ekspedicije i TransBalkanExpress turneje da ćemo to na zimu sve to ponoviti... Tko zna.



Kakve rekorde možemo očekivati?

E sad pa šta sve mora bit neki rekord? Hehe, nešto će mi sigurno pasti na pamet. Pa i kraj svijeta je neki rekord, kladim se da nije previše Hrvata starih 30 godina, smeđe kose i zelenih očiju otišlo na taj otok. Eto u toj kategoriji bar. Pa zanimljivo da baš pitaš za rekorde, jer eto slučajno i jesu neki u planu. Ali da ne istrčavam previše sad, čim se iskristalizira stvar razgovarat ćemo ponovo. Ideja je dovoljno luda da ima posebno poglavlje.

Što piješ, a što jedeš po putu?

Ovisi kakav sam s parama, hehe. Generalno volim jesti lokalnu hranu. Cugu također. Evo recimo u Laosu imaju super osvježavajući lager. Dugo nisam tako s guštom popio pivo. Pijem ogromne količine vode, uvijek, pogotovo doma. Često na putu pijem kolu. Kući recimo skoro nikad, ali u nekim sumnjivim sredinama, jedino na kolu se uvijek može računati. Jeo sam i pio svašta, svakojake životinje, voće i povrće kojima ne znam imena, kukce, alge, sve što se nudilo.

Prokleto sam znatiželjan, a sve hoću sam probati. Tu sad u ovoj regiji ima jedan jeftin rum, dobar lager, voda je dobra, svi mogući svježi voćni sokovi, pa sticky rice, ta riža mi je zakon i ako netko zna gdje se može u Hrvatskoj kupiti nek mi javi. Mango i sticky rice su mi svaki dan na tanjuru. Pad thai je super. Generalno više volim hranu koju brzo mogu pojesti. Jedem super brzo. Često preskačem obroke jer mi se ne da trošiti vrijeme na hranu. Ne živim da jedem. Radujem se kvalitetnoj spizi na Novom Zelandu. Mislim da ću se ponovo malo baciti u ribolov. Gledat ću da živimo blizu mora zbog valova, pa će to biti praktično.

Čemu se najviše veseliš?

Svemu novom. Dodatnom vremenu za usvajanje novih vještina, izborima kojih kod nas nema, prostranstvima divlje prirode, oceanu, radu na sebi, istraživanju novih zemalja, kultura, sportova i sebe u svemu tome. Kraj svijeta je možda neki skroz novi početak za nas. Ne znam točno ni što očekivati pa ne znam ni čemu se veseliti, ali što god od svega ispalo na kraju, sigurno ću pronaći nešto što će me veseliti na tom putu.

Gdje možemo pratiti osvajanje etapa?

Pa evo dok moji suputnici oko mene spavaju u svojim naslonjačima ili gdje stignu, ja piskaram intervju, treniram, učim ruski (hvala Ico Rako) i pišem objave koje postamo na ekspedicija.net facebook stranici. Tamo redovito objavimo i fotke s puta. To je najbolje mjesto za kontakt i praćenje. Imamo i web ekspedicija.net gdje se skladište neke ranije bilješke i putopisi. A recimo na vitom.ir se mogu pronaći video izvještaji s raznih putovanja na jednom mjestu.

Facebook je svakako najviše up to date. Na mom profilu isto znaju osvanuti neke novosti. Tko bude zainteresiran već će se snaći. Nadam se da će se poneka duša motivirati našim djelovanjem i pisanjem i otisnuti u neku svoju pustolovinu. To mi je nekako najdraže priznanje i daje smisao svemu što objavimo. Uvijek sam tu za pomoć oko savjeta i sugestija naravno.

Koga bi pozdravio, kome zahvalio?

Evo prilike da spomenem famozne sponzore. U prvom redu tu je Oakley, koji je podrška već niz godina i potpuno sam zbog njih postao ovisan o sunčanim naočalama. Najnovija suradnja je s Decathlonom i moram reći da je to jedna od najelegantnijih ikad, spasili su nas s novom simond opremom pa možemo putovati superlight, a istovremeno ne brinuti toliko što ćemo opremu potpuno uništiti u ovoj džungli na obalama Tajlanda i u Vijetnamu.

Riječki Montelektro nas prati i u nekim NGO projektima, Lodoli je napravio super udobne majice u kojima spavam gdje stignem i opet sam prokleto zgodan, Udruga Kocka nam je support i partner i baza na svim projektima, a hvala i svim mojim prijateljima bez kojih bi bio pogubljen u moru birokracije i životu općenito. Eto hvala i tebi sto si me pozvao na ovaj intervju. Hvala svima koji rade razliku i motiviraju me!

Puno hvala, i sretno!

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju