Tog hladnog zimskog dana kad su svi koji drže do sebe bili na skijanju ili pod palmom pijuckali pića iz kokosova oraha ostvarile su se prijetnje prognostičara i zagrebačke su ulice problijedjele od hladnoće. Promatrajući kako pahulja goni pahulju rodila se želja za bijegom u toplije krajeve.
Odluka je pala na Bliski istok, preciznije zemlju pješčanih plaža, ali i skijališta, skupocjenih automobila i satova, ekstremnog siromaštva, jedne od posljednjih šuma cedrova, svetišta koje čuva kip Djevice Marije od gotovo devet metara, kao i raznolikosti vjere, umjetnosti, kulture koja se ogleda na ulicama, ali i tanjurima. Pogađate li? Riječ je o Libanonu.
Kad je ugledao adresu Orešje 13, hrabri taksist koji se uhvatio ukoštac sa zagrebačkim ledenim dobom na putu do "Bliskog Istoka" preko Črnomerca prema Borčecu do Orešja zaključio je kako idemo prema mjestu gdje se nekoć jeo dobar roštilj. Kako kaže, priča se da je i dalje dobar, ali je novi restoran drukčiji. Etničkog je tipa i zove se nekako na "H", kaže taksist.
Dakle habitus je ostao isti, zbog dobrog roštilja (hrvatske hrane za utjehu) vrijedi potegnuti na drugi kraj grada. A utjeha u vrućem mesu koje miriše na dim, začinjenim šarenim posudicama i mekim bliskoistočnim lepinjama te je večeri zvučala kao najpametnija stvar na svijetu.
Iako se nikad prije nismo vidjeli, na vratima Habibija domaćini su nas dočekali s osmijehom kao da svako jutro u tom tipično uređenom bliskoistočnom restoranu točimo kavu s kardamomom iz džezve i jedemo baklave punjene pistacijama. Brbljamo o tome kako su Libanonke ovisne o šopingu i estetskoj kirurgiji te kako se shisha dodaje u krug, uvijek vrhom prema sebi, nikad prema drugome.
Na zidu ponosno stoji slika cedra, najstarijeg bića svijeta koji se nalazi i na libanonskoj zastavi. Pored je i sat s glavnog trga u centru grada te litice Rouché koje se nalaze se u istoimenom dijelu Bejruta, poznatog po predivnoj kilometrima dugoj pješčanoj plaži, brojnim dućanima i restoranima.
Lijepa vlasnica Farah Khalil može biti uzor i brojnim hrvatskim ugostiteljima. Nevjerojatna toplina kojom pristupa gostima i iskreno zanimanje se malo gdje se mogu susresti. U Hrvatsku je došla prije dvije godine i odmah se, kako kaže zaljubila u Lijepu Našu.
"Željela sam ponuditi nešto novo Zagrebu i omogućiti Hrvatima da se bolje upoznaju s arapskom kulturom, običajima, a osobito hranom koja je i meni nedostajala. Moja je ljubav prema hrani neizmjerna; uživam kuhati, a osobito suprugu i obitelji“, otkriva Farah sa sjajom u očima.
Kako kaže, jedan od razloga zbog kojih se suprug u nju zaljubio jest njezino oko za svježe namirnice, osobito ribu. Libanonci su osobito ponosni na riblje specijalitete, a uskoro se očekuju i u ponudi Habibija. Farah Khalil i njezin poslovni partner Fares Hadad vlasnici su i prvog pravog zagrebačkog supermarketa Habibi Orient u kojem se mogu nabaviti različite orijentalne namirnice iz arapskih zemalja, a osobito Libanona, s halal certifikatima. Osim toga, imaju i catering.
"Otvorili smo i Byblos catering kako bi svi oni koji požele mogli kušati arapsku hranu. Hrvatima se svidio autohtoni okus koji sadrži duh Libanona. Pripremamo je s ljubavlju i to se osjeti. Kao i u restoranu, nikad ne poslužujemo jela u kojima ne uživamo kod kuće ili koja ne bismo sami kušali, a gostima pristupamo kao vlastitoj obitelji. Koliko volim arapsku hranu, to se može vidjeti i po kilogramima koje sam dobila u trudnoći jer sam uživala malo previše“, šali se Farah uz zarazni smijeh.
Jedna od razlika između hrvatske i libanonske kuhinje su tople i hladne mezze kojih u ponudi ima „tek“ četrdeset.
"U Libanonu ih imamo mnogo više, ali sam ih toliko odabrala za jelovnik. Naša kuhinja odlična je za vegetarijance jer koristimo obilje povrća i grahorica“, kaže Farah, ali u Habibiju ni mesoljupci ne ostaju gladni. Ondje smo kušali najmekšu otkoštenu piletinu s roštilja u Zagrebu, a koliko god se trudili, nismo uspjeli izvući tajnu pripreme. Vjerujemo da je stvar u marinadi, a kao i šiš od janjetine koji je za svaku preporuku fino je začinjena. Sočne i meke janjeće kotlete također ne treba propustiti.
Roštilj dolazi u pita kruhu koji se služi i uz mezze. Otkida se komadić po komadić i umače u klasični ili nešto pikantniji bejrutski humus, labneh (gusti namaz od jogurta s maslinovim uljem, metvicom i češnjakom), mouhamaru (ljuti namaz od paprike i orašastih plodova) ili baba ganuš od povrća sa žara. Prema bontonu, valja otkinuti komadić pita kruha i umočiti ga u umak – bez "double dipa". Uz namaze i roštilj odlična je salata fattoush koja dolazi na posebnom tanjuru koji podsjeća na most. Sjekano povrće, začinsko bilje i hrskavo pečen arapski kruh s limunom i maslinovim uljem senzacija su i sama za sebe. Poznat je i tabbouleh, salata koja umjesto kruha sadrži bulgur.
> Od Tanzanije do Trešnjevke: Novo mjesto za vrhunsku kavu i priču u Zagrebu
Topla preporuka je falafel, koji je sigurno jedan od najboljih – ako ne i najbolji u Zagrebu. Kroketi od slanutka na stol dolaze s tahinijem. Hvaljen je i kibbeh, pržene okruglice od mljevenog mesa i bulgura s pinjolima. Ako ste ljubitelj sira, nikako nemojte propustiti halloumi sir s roštilja koji divotu okusa duguje ponajboljem maslacu.
Popis jela koja vrijedi kušati uistinu je podugačak, a poseban dio jelovnika zauzimaju kruh i peciva koja se pune fetom, janjetinom, špinatom, začinskim biljem… Vlasnica je preporučila i libanonsku pizzu (lahem b'ajine) s mljevenim mesom, lukom, rajčicom i pinjolima. Samo pogledom na stol ispunjen mezzama jasno je zbog čega se kaže kako se libanonska hrana može jesti svaki dan u godini tako da se niti jednom ne ponavlja.
U Habibiju imaju široku paletu svježe cijeđenih sokova, kao i arapskih pića. Kazouza, gazirani voćni sok od tamarinda koji se u arapskim zemljama pije stoljećima neobičan je na prvo kušanje, ali lako se na njega naviknuti. Jallab je također tradicionalan napitak od grožđa i datulja, a služi se s blanširanim voćem i grožđicama. U kavi ili orijentalnom čaju najbolje je uživati uz nargilu u posebnoj prostoriji ispunjenoj udobnim foteljama.
> Koliko ih možete pojesti? Sushija koliko srce želi za 149 kuna
Ondje nam je Farah ispričala kako je proputovala cijeli svijet, ali u Hrvatskoj se osjeća kao kod kuće. Tu se rodio i mali Alen, njezin Habibi, odnosno njezina ljubav. Habibi, odnosno "ljubavi" izraz je kojima se tepa djeci, ali obraća partneru, prijateljima... Želite li izgovoriti habibi kako treba "h" se mora čuti jer u suprotnom ta riječ mijenja značenje u "gorjeti". Dok je Farah govorila o svojem životu, Sirijac Hodor održava shishu toplom. O njegovu umijeću ovisi koliko se dugo može opušteno uživati u zvucima krčkanja i mirisima voća ili anisa. Vještina održavanja vježba se godinama, a Hodora nazivaju kraljem shishe jer u njegovim rukama traje i do 3 i pol sata, dok neiskusnima dotraje za 20 minuta.
Pijuckajući orijentalni čaj i kavu s kardamomom u ugodnom razgovoru, poželjeli smo ondje ostati zauvijek. Nisu pomagale niti udobne fotelje koje se mogu razvući na dodir prsta, niti orijentalne slastice koje su manje slatke od očekivanog. Pripremaju se drukčije od bosanskih koje sadrže puno više šećera. U libanonskom stilu, gdje se gosta tek nakon tri dana pita zašto je došao, odlučili smo navratiti i za vikend (petak i subota) jer tada goste zabavljaju trbušne plesačice. Jedna od njih je plesala i u Egiptu, što je velika čast. S osjećajem omamljenog veselja i ljubavi pozdravili smo Habibi, sretni zbog toga što se u Zagrebu može ugrijati autohtonim doživljajem Bliskog Istoka. Shukran!
